Čini mi se da je Papin posjet Sarajevu i BiH toliko važan da je potrebno da ono što je objavljeno u „Glasniku mira" podijelim i s čitateljima ovog portala:
U Sarajevo nam dolazi Veliki Pomiritelj
U javnosti preplavljenoj prijetvornim, neiskrenim, zavodničkim, pa i huškačkim političkim i medijskim govorom i pismom, u kojima je teško razaznati i razdvojiti istinu od laži, najava pape Franje, javno izrečena 1. veljače 2015. na Trgu svetoga Petra u Rimu, da će posjetiti Sarajevo djelovala je ljekovito, jer je izrečena bez skrivenih misli i primisli.
Naime, Papa je ljude, većinom vjernike, okupljeno na Trgu svetoga Petra, zamolio da mole kako bi njegov posjet Sarajevu urodio „klicama dobra".
Papa je svjestan da njegov jednodnevni posjet negdašnjem „Europskom Jeruzalemu" - u kojem su prije posljednjeg rata desetljećima mirno živjeli muslimani, pravoslavci, katolici i židovi, ali i brojni ateisti i agnostici – ne može donijeti plodove dobra, već samo zametke, sjeme ili, kako je kazao, „klice dobra".
Jasno je naznačio kakvim bi dugoročnim dobrima-plodovima te „klice" trebale uroditi: „Draga braćo i sestre, želim najaviti da ću u subotu, 6. lipnja, ako Bog da, posjetiti Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine. Već sada vas potičem da molite da moj posjet onim dragim narodima bude ohrabrenje katoličkim vjernicima, da probudi klice dobra te da pridonese učvršćenju bratstva i mira, međureligijskog dijaloga i prijateljstva."
Dakle, Papa dolazi u Sarajevo imajući na umu nekoliko ciljeva: (1) svojim dolaskom želi ohrabriti katoličke vjernike, dajući im do znanja da misli na njih i da je uz njih; (2) nastoji učvrstiti krhki (daytonski) mir i još krhkije međureligijsko i međunacionalno bratstvo koje je ostalo iza krvavog rata i (3) misli da bi on osobno i njegov posjet mogli, barem malčice, pridonijeti ratom prekinutom međureligijskom dijalogu i međureligijskom prijateljstvu.
Papa Franjo stiže u ratnim zločinima i ratnim traumama duhovno teško ranjeni Grad kako bi, kao i papa Ivan Pavao II. pri posjetu Sarajevu 1997., među njegovim stanovnicima potaknuo nadu da je suživot u različitosti – religijskoj, etničkoj, socijalnoj, kulturnoj – još uvijek moguć: bez obzira na bosansko-hercegovački rat, zločine i ljudsku patnju, ali i brojne ratove koji se ovog trenutka u svijetu vode u ime krivo shvaćene vjere i božje volje.
Građani Sarajeva, građani Bosne i Hercegovine, ali i građani i vlastodršci toj nesretnoj zemlji susjednih država trebali bi posjet Pape iskoristiti da promisle o „klicama dobra" o kojima je govorio i o kojima će u Sarajevu 6. lipnja 2015. govoriti Papa, jer nam u posjet dolazi doista neobični, svjetovnim jezikom kazano, pomalo otkačeni papa.
Već danas, bez ikakve dvojbe, papu Franju moguće je proglasiti najvažnijom osobom u svijetu u posljednje dvije godine.
U nešto više od dvije godine papinstva (za papu je izabran 13. ožujka 2013.) papa Franjo je uspio u popularnosti nadmašiti, planetarno popularnoga, svetog Ivana Pavla II.
Ako zbog ničeg drugog, onda zbog uloge Velikog Pomiritelja koju je na sebe preuzeo i uspješno je vrši: uznastojao je oko pomirenja Crkve i religije općenito s teorijom evolucije i znanosti; imao je ključnu ulogu u početku pomirenja između SAD-a i Kube, izravno je uključen u sve mirovne napore i apele za okončanje ratnih stradanja na Bliskom Istoku, Ukrajini i drugdje.
Da je današnji svijet doista globalno selo pokazuje i nezaustavljivo, zarazno, širenje javne ljubavi (vjerojatno i tajne mržnje: onih kojima je stao na žulj ili onih o kojima kritički progovara) prema papi Franji što se poput nezaustavljivog požara u nešto više od dvije godine proširilo svijetom i obuzela ljude različitih vjera, klasa, boje kože, pa i spolne sklonosti i usmjerenosti.
Prvi isusovački, argentinski i južno-američki papa europskih (talijanskih) korijena svojom je skromnošću, pristupačnošću, otvorenošću i poniznošću naprosto „zaludio" duboko podijeljeni svijet: ogrezao u pohlepi (za novcem, bogatstvom, slavom, moći), pokvarenosti (korupciji svih oblika), bahatosti i narcizmu, ali i izmučen ratovima, siromaštvom, dužničkim krizama, ovisnošću i beznađem.
Papa kojeg novinari i stavotvoritelji nazivaju različitim imenima – narodni papa, marksistički papa, mrežni papa, cvrkutni (twitter) papa, super-papa, sirotinjski papa, grafitni papa, rock papa i kako još ne – postao je velikom medijskom zvijezdom, umjetničkom temom i kulturnom ikonom, ali i junakom sirotinje i svih žalosnih i potrebitih koje žive u predgrađima velikih i malih gradova, ali i na periferiji naše zajedničke pažnje: nezaposleni, beskućnici, bolesnici, stari, nemoćni, usamljeni.
Postao je i jednom od vrlo rijetkih junaka-ikona mrežne generacije, super-zvijezdom društvenih mreža, ali ne samo zbog izjave kako je „Internet božji dar", već i zbog toga što su mladi ljudi u njemu prepoznali glasnogovornika svih onih koji nemaju pravo ili mogućnost da javno kažu ono što misle, što žele, čemu teže.
Nije, stoga, nikakvo čudo što je papa Franjo već na početku 2014. proglašen osobom godine u brojnim tiskovinama. Najveću pažnju privukla je čast koju su mu iskazali, proglasivši ga osobom godine, tri magazina: ugledni tjednik Time, kultni glazbeni i (kontra)kulturni magazin The Rolling Stone, talijansko izdanje poznatog magazina The Vanity Fair i manje poznati specijalizirani tjednik namijenjen spolnim manjinama The Advocate.
Prigodna urednička objašnjenja glavnog ili glavnih razloga zbog kojih su papu Franju izabrali za osobu godine razlikuju se, jer se razlikuju i poslanja tih tiskovina: „novi (svjetski) glas savjesti" (Time), „već u prvih stotinu dana pokazao je da pripada skupini svjetskih vođa koji stvaraju povijest" (The Vanity Fair), „neosporno najutjecajnija osoba na živote LGBT osoba u 2013." (The Advocate), „istinski prijatelj mnoštva i guba čovjek" (The Rolling Stone).
Sve u svemu, „papa dobroga srca" simpatije vjernika i čestitih nevjernika osvojio je, prije svega, dobrotom i iskrenošću: jer o najtežim problemima današnjeg čovjeka i svijeta govori iz srca, s osmijehom i uz – zagrljaj.
Kad je, pak, Bosna i Hercegovina u pitanju, vlastodršci u toj zemlji – kantonski, entitetski, federalni, državni, ali i oni koji zemljom vladaju u ime međunarodne zajednici - mogli bi dosta toga naučiti i iz neočekivane, žestoke Papine kritike vatikanske, kurijske, birokracije koju je izrekao 22. prosinca 2014. godine.
Naime, brojne, a možda i sve od 15 „duhovnih boleština" koje po ocjeni Pape muče zaposlenike vatikanske Kurije nisu strane ni bosansko-hercegovačkim birokratskim velmožama, begovima, vrhovnicima i voždovima: 1. osjećaj besmrtnosti i važnosti, 2. boleština pretjeranog rada, 3. psihička i duhovna zatupljenost, 4. pretjerano planiranje, 5. loša koordinacija, 6. duhovni Alzheimer, 7. rivalstvo i taština, 8. egzistencijalna šizofrenija, 9. ogovaranje i zavjere, 10. idoliziranje nadređenih, 11. neosjetljivost prema drugome, 12. boleština izraza lica kao na pogrebu, 13. potreba za posjedovanjem, 14. boleština zatvorenih kružoka i 15. potreba za svjetovnim profitom i egzibicionizam.
Zaključiti ću. U Sarajevo početkom lipnja dolazi – svima nama – narodni, jednostavni (ne i priprosti), otvoreni, skromni, inovativni, milosrdni (da ne kažem socijalno osjetljivi), odvažni i mudri papa koji želi posijati „klice dobra".
Hoće li te klice ili sjemenke dobra u godinama koje dolaze uroditi plodovima neće zavisiti samo od Pape već i od građana Sarajeva i Bosne i Hercegovine i bosansko-hercegovačkih vlasti i velmoža. Crkvenih i svjetovnih.
Više kolumni možete pročitati OVDJE
