Svima su nam poznati događaji s grčko – makedonske granice. Vidimo da se u Europi događaju strašne stvari. Stotine i tisuće ljudi umiru u sredozemnom moru, stotine i tisuće pokušavaju na razne načine stići do Europske unije u kojoj vide spas i sigurnost, stotine i tisuće ljudi ginu u ratu u Ukrajini koji se više gotovo i ne spominje. A među nama se osjeća neki strah od svih tih ljudi koji bi se odjednom mogli naći među nama i ugroziti našu stabilnu svakodnevicu.
Susreo sam se nedavno s jednim svećenikom iz Njemačke koji je župnik jedne velike župe u jednom gradiću na jugu Njemačke. Podijelio je sa mnom jedno iskustvo iz svoga svakodnevnog pastoralnog rada, a ja to njegovo iskustvo želim prenijeti svima vama. Pokušat ću u nekoliko rečenica, u obliku citata, parafrazirati ono što mi je rekao:
„ U grad u kojem djelujem pristižu brojni izbjeglice iz afričkih zemalja i Sirije. Iako je naš grad bogat različitim vjerskim skupinama i naviknuti smo na različitost, osjeća se određena rezerviranost ljudi prema pridošlicama. Zbog toga mi je jako važno da bar svojim vjernicima posvijestim situaciju iz koje ti ljudi dolaze. To najčešće nisu ljudi gladni kruha koji su u Europu došli tražeći rješenje svog socijalnog pitanja već su to dobrostojeći građani koji bježe od nesigurnosti i opasnosti koja im svakodnevno prijeti (najčešće od različitih islamističkih skupina – Boko Haram u Africi, Islamska država u Siriji). Posebno brigu posvećujem tome da djeci u školama rastumačim teškoće s kojima su se ti ljudi susretali i zbog kojih su došli u Europu.
Međutim, ono što me uvijek iznova šokira je odnos ljudi koji su prije više godina stigli u Njemačku iz istih područja kao i izbjeglice. Oni su se u međuvremenu snašli i uključili u društvo i sada promatraju svoje sunarodnjake kao neke nametnike koji će poremetiti sve ono što su oni ostvarili po dolasku u Njemačku. Strašno je biti odbijen od drugih ljudi, ali daleko strašnije od svojih sunarodnjaka."
Kako sam već napisao, taj strah postoji i među nama. Ti ljudi za nas predstavljaju veliku neizvjesnost. Razne nam se misli vrte po glavi razmišljajući o tim ljudima i razlozima njihova dolaska na naša vrata. Možda je problem što u njima promatramo tek neki problem koji treba riješiti umjesto da se zagledamo u njihove oči. Jer svi ti ljudi imaju oči raznih oblika i boja, ali uvijek LJUDSKE. Te oči skrivaju sve ono što su oni proživjeli i ako se zgledamo malo bolje primijetit ćemo da su te njihove oči jako slične onima koje svakog jutra gledamo u ogledalu. I iz toga dubokog pogleda sve će nam biti jasno, i što nam je činiti i kako se ponašati i što o tim ljudima misliti.
Ostaje tek pitanje imamo li hrabrosti za taj susret očima!?
Više kolumni čitajte OVDJE
