I ja sam cijelu osnovnu školu pohađala još za vrijeme bivše države, u vrijeme kada su postojala dva odgoja: onaj službeni, u školi, s kapama i maramama, pjesmicama Titu i zakletvama kako se može računati na nas, i onaj kućni, gdje su se slavili Božić i Uskrs i svi drugi katolički blagdani, pjevale pjesme, nosio badnjak, utjecalo se svetom Anti, postilo na postove i maškaralo na Fašnik… nikad to iz naroda zapravo nije ni nestalo. No bilo je, nekako, ispod žita. Potiho. Sjećam se kad sam kao dijete bila na misi u našoj jaskanskoj župnoj crkvi i pogled bi mi odlutao uvis, prema stropu: tamo je sve te godine stajala naslikana šahovnica… rijetko je se igdje moglo vidjeti osim na povijesnim slikama i grbovima. tako zorno predočila i Sveta obitelj kao uzor za nasljedovanje svima nama. I sve zlogukije odjekuju riječi fatimske vidjelice Lucije kako će se posljednja bitka za čovjeka voditi preko obitelji. I ne možemo snažno ne povezati Fatimu i Međugorje, tu stalnu potrebu Majčice da nad nama bdije, savjetuje nas i upućuje, uporno i nepokolebljivo kroz tolike godine…
Zar nas i okolnosti ovoga današnjeg svijeta same po sebi ne upućuju na potrebu njezine stalne prisutnosti? Što će majka činiti dok su joj djeca u opasnosti, nego bdjeti? Druga faza nametanja spomenutih ideologija ide kroz odgojno obrazovne institucije. Dovoljno je vidjeti kako se to radi na Zapadu da možemo prepoznati obrazac – u vrtićima kroz slikovnice i igračke u kojima se prezentira obitelj koja može imati dvije mame i dva tate, u školama kroz udžbenike. Upravo se ovaj proces nametanja tih ideologija događa i u Hrvatskoj gdje su nastali prijepori oko reforme obrazovnog sustava. Sumnje je pobudila i sama činjenica da nisu na primjer konzultirani akademici iz HAZU nego iz primjerice Centra za mirovne studije (inače poznatih po svojoj lijevo liberalnoj orijentaciji).
Čitanje objavljenih stranica kurikuluma samo je povećalo prijepore jer se ne može ne uočiti kako su neki pojmovi (pretvorba, milosrđe) izbačeni iz vjeronauka, kako se u povijesti deset stranica posvetilo NOB-u, a Domovinski rat se ne spominje kao takav već se govori o oružanim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije… Dalo bi se puno toga pronaći, što i nije tema ove kolumne, no ne možemo ne povući paralelu s uvođenjem Zdravstvenog odgoja sa spornim 4. modulom koji otvoreno promiče rodnu ideologiju i koji je direktno u sukobu s kršćanskim vrijednostima i svjetonazorom. Da, djeca su nam u opasnosti i treba otvoreno tako reći. Što je dakle kršćanskim roditeljima za činiti? Odgovor se nameće sam po sebi: Ako su temelji kuće zdravi i čvrsti, ona će stajati.
Ako nisu, ona će se urušiti. Pretpostavljam da kršćanima nikad ustvari i nije bilo lako, jer ako su istinski vjernici, oni i nisu od ovoga svijeta. Uvijek će nešto prijetiti njihovim vrijednostima i njihovom načinu života, nisu to nove situacije, to su izazovi s kojima se Gospodinova djeca suočavaju otkad je svijeta i vijeka, kako nekad tako i sada i vazda. No onaj tko na svojoj strani ima Boga, uvijek pobjeđuje. Onaj tko za oružje ima krunicu, nikada ne će biti poražen, ne zapravo. To ne znači da se za svoje vrijednosti ne ćemo boriti. Sve dok naše vrijednosti poniru iz Evanđelja, borba za njih je vid širenja Radosne vijesti, i ne poziva nas Gospa uzalud u tolikoj mjeri da budemo apostoli. Ne križari. Apostoli. A kad je tako, ne treba se bojati situacija s kojima se suočavamo i sada, i kako stvari stoje, i u budućnosti. Nekako cijelu teoriju volim gledati i kroz vlastito iskustvo i svoju obitelj u ovom kontekstu. Djecu zbilja nastojimo odgajati ne u tradicionalnom katolicizmu već u praktičnom, u susretu sa živim Bogom.
Oni su u vjeri, zaista jesu, pritom posebno mislim na dva starija, dakle od 14 i 12 godina. Iskreno, da im sad u školi netko krene pričati o tome kako je pobačaj realnost i nužno zlo, ili da ih krene uvjeravati da je obitelj istospolnog para jednako dobra za odgajanje djece, ne bi ih mogli uvjeriti. Jer su im čvrsto usađene kršćanske i evanđeoske vrijednosti i vidim da tim metrom već mjere baš sve situacije u životu. Ima tu naravno stvari koje zahtijevaju i intervenciju i korigiranje – u svakom odgoju to je tako, zato se i zove odgoj – no ono bitno već je usađeno. Na nama roditeljima je da ih naučimo da se tim metrom koriste i njime mjere. Ma što im svijet govorio o tome. Nikolina Nakić 46 Glasnik mira | Međugorje Tako je to bilo tada. Nisu uspjeli iskorijeniti katoličku vjeru u narodu iako su se svojski trudili.
I sama sam, suočena s izazovima roditeljstva danas, više puta pomislila kako smo bar blagoslovljeni što imamo vjeronauk u školi, što na Božić moja djecu ne idu u školu kao što sam ja morala ići, no druga vremena nose druge izazove. Kratko je trajalo moje veselje jer su naša djeca uskoro počela biti izložena ideologijama podmuklijim od one nekadašnje: Religija je opijum za narod. Prividno su nam dopustili slobodno ispovijedanje i prakticiranje vjere, no istovremeno su kroz sve medije kojima smo u tolikoj mjeri više-manje svi izloženi, počeli nametati ideologije koje podržavaju ono što je sveti Ivan Pavao II. nazvao kulturom smrti i koje u konačnici za cilj imaju uzdrmati i rastočiti temeljnu jedinicu društva – obitelj. Obitelj jest ideal, najljepša i najčvršća zajednica, kako nam je to Kršćanska obitelj pred suvremenim izazovima O izazovima odgoja: a kod kuće drugo?
