Većinom ozbiljniji duhovni put započinje snažnim djelovanjem Duha Svetoga koji potiče u nama oduševljenje do te mjere da želimo obratiti cijeli svijet.
Onda oduševljenje prođe, žar splasne pa se pitamo – gdje smo to pogriješili? Dok čekamo odgovor koji ne dolazi, usput se zalomi još negdje, pa put koji je ispočetka bio posut laticama ruža i zelenilom pretvara se u drač, pustinju, put posut trnjem – pa se pitamo – otkuda sada ovo? Jesmo li na dobrom putu? Što nije u redu?
Ovo korizmeno vrijeme nam daje odgovore na sva ta pitanja. Želimo li biti Isusovi učenici, želimo li biti oni koje će on prepoznati kada stanu pred njega u predvečerje života, moramo uzeti KRIŽ svoj i nositi ga. Nije lako, ali nije niti nemoguće ukoliko je Gospodin uz nas. Nema boljeg od ovog vremena da dublje zaronimo u postaje Isusovog križnog puta. Učinimo li to, primijetit ćemo kakve li sličnosti između mojeg i Gospodinovog hoda. Kada križ stisne, nerijetko nam se čini da smo sami u svojim problemima, čak mislimo da smo jedini koje pritišće teret. Pogledajmo Isusa, na križnom putu imao je osobe; imao je Majku koja mu je pružila utjehu, imao je Šimuna Cirenca koji mu je pomogao nositi križ, imao je jednu Veroniku koja mu je pružila okrjepe. Primjećujem li ja osobe koje Gospodin meni stavlja na moj križni put kako bi mi olakšale hod prema Njemu? Jesu li mi oči srca dovoljno otvorene? Gledaju li čisto? Znam li zahvaliti takvim osobama?
Susret s Majkom
Gledamo u prizor koji je teško riječima opisati. Susret Isusov s Majkom u isto vrijeme toliko bolan, ali i toliko pun čiste ljubavi. Kakav je moj odnos s majkom? Majku svoju nisam ja mogao birati, ona mi je od Gospodina dana, a budući da Gospodin daje samo najbolje i vrhunsko svojoj djeci, jesam li znao da mi je Gospodin dao najbolju majku koju mi je mogao dati? Možda mu se nikada nisam niti zahvalio na tome, ali još uvijek nije kasno, no mogu otići još koji korak dalje i poštivati roditelje bolje nego dosada; umjesto silnih odricanja mogu nastojati bolje opsluživati četvrtu Božju zapovijed. Dakako, ne znači da ću odmah dočekati stotu, ali će one godine koje slijede biti bogatije.
Šimun Cirenac pomaže nositi križ
Promotrimo koliko olakšanje je donijela Isusu Šimunova pomoć. Sada ne nosi jedan više sam, nego dvojica. Dvojica dijele isti teret, pa je tako lakše obojici, nego da svatko sam nosi. Uočavamo li ovdje snagu zajedništva? Snagu milosrđa? Kada treba pristupiti i pomoći nekome u nevolji, obično gledam koliki teret uzimam na se i hoću li to moći, hoće li me previše pritisnuti, a zanimljivo kako nemam običaja gledati iz druge perspektive – koliko ću na taj način pomoći onome koji je dosad sam sve nosio, koje li će olakšanje on primiti! Ponekad treba zaboraviti na svoje potrebe i pomoći onome kome je potrebnije. Kada smo vidjeli gladna, jesmo li ga nahranili? Kada smo vidjeli žedna, jesmo li ga napojili? Kada smo vidjeli gologa, jesmo li ga obukli? Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste – reče Isus u ono vrijeme, a neumorno ponavlja i danas svima nama.
Veronika pruža rubac
Koliko god teško križ pritisnuo, koliko god bezizlazno situacija izgledala, uvijek, baš uvijek, na naš put će nam Gospodin poslati Veroniku da nam pruži rubac da obrišemo suze i nastavimo dalje, da nam pruži okrjepe da uhvatimo snage i nastavimo dalje, da nas ohrabri i potakne da ustrajemo do konca. Uvijek ćemo na putu posutim trnjem, imati krasnoga cvijeća, divnih ruža poslanih od Gospodina. Jednostavno, toliko puno mu značimo, i toliko puno je za nas dao, da neće samo tako odustati od nas. Kroz sve načine nam izražava svoju prisutnost, bilo kroz prirodu, bilo kroz stvorenja. Toliko žeđa za nama, toliko jedva čeka mu se obratimo, toliko kuca na vrata našega srca. Hoću li pustiti sve poslove i otvoriti Mu?
