Živimo u vremenu u kojem se grijeh više ne prepoznaje kao rana, nego se slavi kao sloboda. U vremenu u kojem se istina ne progoni silom, nego ismijavanjem. U vremenu u kojem se Bog ne odbacuje glasno, nego se proglašava suvišnim. To nije slučajnost. To su znakovi vremena.
Došašće kao vrijeme posljednje budnosti
Isus u Evanđelju ne govori često o znakovima vremena da bi plašio, nego da bi probudio: “Bdijte, jer ne znate ni dana ni časa.”
Došašće je upravo to: bdijenje pred Dolazak Onoga koji dolazi kao Spasitelj – ali i kao Sudac. Današnji svijet želi Krista bez suda, milosrđe bez istine, ljubav bez obraćenja. Ali Evanđelje ne poznaje takvu podjelu.
U tom kontekstu, Međugorje se pojavljuje ne kao pobožna nadopuna, nego kao proročki znak.
Međugorje – svjetlo prije tame
Gospa dolazi u vrijeme kada se svijet pripremao za iluziju trajnog mira, a zapravo je ulazio u razdoblje duhovnog rata. Nije slučajno da se poruke ne mijenjaju desetljećima. One su jednostavne jer su posljednje opomene uvijek jednostavne.
Molitva.
Post.
Ispovijed.
Euharistija.
Obraćenje.
To nisu prijedlozi. To su sredstva opstanka duše.
Gospa otvoreno govori o Sotoni, o njegovoj snazi i djelovanju. Ne da bi uplašila, nego da bi razotkrila. U Svetom pismu sotona se ne pojavljuje na kraju vremena kao čudovište, nego kao zavodnik. Kao onaj koji briše granicu između dobra i zla.
Zar to nije duh vremena?
“Još sam s vama” – riječ koja nosi težinu vremena
Jedna od najpotresnijih Gospinih poruka glasi: “Još sam s vama jer vas Bog ljubi.”
Ta riječ „još“ ima eshatološku težinu. Ona znači da vrijeme milosti traje, ali i da neće trajati zauvijek. Kao u danima Noe – dok su se vrata arke još zatvarala polako, ljudi su se smijali. Tek kad je kiša počela padati, shvatili su ozbiljnost trenutka.
Međugorje je poput otvorenih vrata. Ne prisiljava nikoga da uđe, ali upozorava da vrata neće uvijek biti otvorena.
Došašće bez iluzija
U današnjem Došašću svijet se kiti lampicama dok se gasi savjest. Govori se o miru dok se ratuje protiv istine. Govori se o ljubavi dok se odbacuje život. To nije slučajna kontradikcija – to je duhovna obmana.
Gospa u Međugorju ne govori o datumu kraja, nego o stanju srca u kojem čovjeka kraj može zateći. Jer pitanje nije kada će Krist doći, nego hoće li nas naći budnima.
Posljednji poziv koji još traje
Međugorje nije prijetnja. Ono je posljednji oblik Majčine nježnosti prije ozbiljnosti vremena. Majka dolazi prije Suca. Uvijek je tako u Božjem poretku.
Došašće nas uči da se Bog rađa u tišini, ali dolazi u slavi. Tko Došašće živi površno, neće razumjeti ni Božić – ni Sud.
Zato je Međugorje danas više nego ikad poziv na buđenje.
Ne iz straha, nego iz ljubavi.
Ne zbog znatiželje, nego zbog spasenja.
Jer Došašće nije samo priprema za jedan blagdan.
To je priprema za susret.
A Majka još uvijek govori.
Tiho.
Ali posljednji put – prije nego tišina postane potpuna.
Marina Župan/medjugorje-info.com
