Vjerski službenici zbrajaju žrtve
Kršćani su vjernici koji slijede svoju glavu Isusa Krista. To je osnova koja ničim ne bi smjela biti zasjenjena. To što su kršćani razjedinjeni i omeđeni svojim torovima, nikada ne smije biti isprika za nekršćansko postupanje i nekršćansku retoriku. No, to je načelo mnogima nepoznato. Tako smo svjedoci kako se prenaglašavanjem nacionalnoga elementa gubi duhovna dimenzija. Ono vjersko tada postaje poligon za nacionalno. Kao da se tada zaboravilo kako nam Sveto pismo poručuje da nema više Židov, Grk, rob i slobodnjak, nego da smo jedno u Kristu. Stoga, mislim da je neumjesno i neprimjereno, nekršćanski i daleko od Isusova Duha, na misi pozdravljati samo pripadnike jedne nacije. Nedavno mi jedan vjernik, po nacionalnosti Mađar, piše kako se osjećao pogaženo i jadno jer je tijekom misnoga slavlja taj svećenik u Hrvatskoj nekoliko puta s oltara uz ono braćo i sestre izgovarao dragi Hrvati. Tomu nije mjesto na oltaru jer katoličanstvo je univerzalno i u tome se može ponositi u odnosu na Pravoslavne crkve koje su autokefalne ili nacionalne. Gotovo svakodnevno se možemo čuditi i sablažnjavati izjavama visokopozicioniranih paroha, episkopa u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koji su, u mnogo slučajeva, postali glasnogovornici srpstva, a ne Isusa Krista. Tako je, što još više čudi, patrijarh Irinej izjavio „zla su činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri“. Zar je utjeha to što se malo manje ubijalo? Patrijarh Irinej je vjerojatno na putu do Krke prošao dijelom Bosne i Hercegovine koji se naziva Republika Srpska i svuda uokolo je mogao vidjeti spaljena i zarasla sela i više od dvjesto tisuća protjeranih katolika. Nije ih trebao zbrajati niti uspoređivati s tim koliko je Srba stradalo, nego je mogao moliti za kršćanske žrtve i jednih i drugih. Živjeti opijenošću ideoloških okvira i sam sebe uvjeravati da su Srbi iz Krajine pobijeni je laž. Ljudima Posavine i Banja Luke nitko ništa nije nudio da bi ostali. Srbima u Krajini je nuđeno i da ostanu, a nuđena im je i autonomija. Krivce za srpsku tragediju, osim u hrvatskim snagama, patrijarh Irinej mora pronaći u vlastitim redovima onih koji su huškali na rat i započinjali ga. Stoga je, kako s katoličke, tako i s pravoslavne strane svako relativiziranje zločina i prebrajanje žrtvi zabijanje noža u leđa kršćanskim vrjednotama, nadasve ljubavi i praštanju. Isus Krist, kao pripadnik židovskoga naroda, nije došao samo njih spašavati nego svako stvorenje pod nebom. Vjerski službenici moraju služiti Kristu i narodu, a prestati biti službenici bilo koje političke opcije ili nacije. Retorika nekih vjerskih službenika Pravoslavne crkve zasigurno je iznjedrila i vjeroučitelja iz Zrenjanina Ninoslava Manojlovića koji je pozivao da se ubije hrvatskoga zatočenika Salopeka. Kada ćemo dočekati dan da se na katoličkim i pravoslavnim proslavama prestane govoriti političkim, a počne govoriti isključivo duhovnim rječnikom?
Sviličić i Šerbedžija gladuju
Prvotna zadaća glumaca je gluma. Glumiti neki drugi lik i uprizoriti nečiju tuđu zbilju. No, opasno postaje kada glumci počnu istinski „glumiti“. Primjerice počnu glumiti face koje su nezamjenjive i bez kojih bi društvo doživjelo slom. U svakodnevici znamo reći ljudima koji počnu nešto izigravati, na čudan se način ponašati da „ne glume“. Na hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj sceni imamo nekoliko sjajnih glumica i glumaca. Ali imamo i onih koji neumorno „glume“ uvrijeđenost, zaboravljenost od društva, pate od nedostatka slave. Ipak, glavni prigovor glumaca je uvijek taj da im se daje vrlo malo novaca za njihova ostvarenja. A onda ta njihova ostvarenja u kinima, na slobodnome tržištu, pogleda uža rodbina i nekolicina istinskih filmofila i ništa više. Tako je ovoga ljeta jauke upućivao Ognjen Sviličić. Do sada smo mislili da se samo vlast u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini trudi da nam ljudi iseljavaju u tuđinu, ali sada su dobili glasnogovornika u osobi Ognjena Sviličića. On je, valjda praznoga želudca, da ne kažem pameti, rekao da bi radije u Berlinu gladovao, nego u Hrvatskoj uživao. Njegovim mukama se pridružio, inače, za mene sjajni glumac, Rade Šerbedžija. I njemu je postalo mučno živjeti u Hrvatskoj jer mu državni proračun ne puni dovoljno jasle iz kojih bi nahranio svoje istomišljenike. Ništa nisam čuo o tome je li Šerbedžiji mučno ljetovanje na ekskluzivnim Brijunima, koji su možda za njega i dalje Brioni? Nevjerojatna je ta redateljsko-glumačka družina u kojoj se naviknulo živjeti od ekrana, pozornice, tašte slave i proračunskoga novca. I onda kada hrvatsko glumište ili filmska industrija načine koji gledljiv film, tematika je uvijek prilagođena mentalitetima Boška Buhe i Nikoletine Bursaća, te eventualno Olivera Frljića. Filmovi o zabranjenim ljubavima između Hrvata i Srpkinje, o međunacionalnim sukobima, pomirbama i tome slično. I da se ne bismo varali, ti redatelji ne snimaju takve filmove isključivo iz svojih uvjerenja, nego zato što za takve filmove mogu pronaći inozemne donacije i to mogu dobro unovčiti. Na bratstvu u jedinstvu i danas mnogi dobro žive. Zato ne vidim načina kako bi to Ognjen mogao gladovati u Berlinu, jer bi mu ta braća i sestre sigurno, barem silom, gurali zalogaj u usta.
Radost i sramota BiH
Kadetska reprezentacija bosanskohercegovačkih košarkaša, mladići uzrasta do šesnaest godina, postali su europski prvaci. Radost je nastala svuda oko nas. Doček u Sarajevu i drugim gradovima bio je veličanstven. Mladi heroji su postali nada slomljenoga puka. Pokazali su mladi iz BiH kako mogu čuda kada nisu umoreni od društvenih podjela i zakulisnih igara. Nekoliko dana prije osvajanja medalje zaprijetili su im izbacivanjem s prvenstva i iz hotela. Za dječake iz BiH nije bilo plaćeno sudjelovanje. Sramota! Ljeto je pa valjda ovi na političkome vrhu nisu mogli uplatiti jer su se nalazili dalje od BiH u svojim luksuznim vilama i hotelima. Koga briga za nekakvu „dičurliju“ koji probacuju loptu kroz šuplji obruč. Dobro je napisan naslov u jednim dnevnim novinama: „Ne možete vi nas košarkaši toliko obradovati, koliko nas političari mogu razočarati.“ Što nam poručuje ova priča o našim mladićima. Prvo da smo talentirani. Drugo da imamo prkosa i odlučnosti. Treće da možemo mnogo dok nas odrasli ne pokvare, sprate u svoj tor i ne uvuku u svoju priču. I posljednje, naučili smo, možda je to i najvažniji poučak, da uspijevamo kada su prsti politike daleko od nas. Hvala Bogu da ovim mladićima nisu pomogli jer bi, najvjerojatnije, umjesto medalje oko vrata nosili omču. A sve je „začinio“ svojom izjavom Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko koji je kazao da je izbornik Josip Pandža više od njega učinio za BiH. Kao da je teško nadmašiti Valentinove uspjehe, osobito one matematičke, u kojima zbraja da je 5 jedna trećina od 17.
