Uzalud je pokušavati naći najbolji zaključak zašto je sve ovako kakvo je, je li moglo biti drugačije. Sada živimo u jednom svijetu koji nam servira sva kratkoročna zadovoljstva ,upakirana u najljepši papir ,ali sa trulom kutijom , koja se otvaranjem raspada. Da ,to je naša stvarnost u kojoj živimo. Ironija ljudskog postojanja - živimo na Zemlji , napravljeni smo od Zemlje a u nama kuca srce vječnosti.
Ironija dobiva drugačije značenje kada samo učinimo jednu stvar, promijenimo uloge, dok koračamo u novi dan.Uloge u kojima ćemo mi biti krojači svoga života a ne svijet koji nam nudi različita zemaljska zadovoljstva.Vrlo jednostavno, ali u isto vrijeme teško.
Mi smo oni koji se moramo izdići iznad oluja vremena i iznad svojih slabosti,te biti glavne uloge u svome životu. Ponudama ovoga svijeta reći ne a pri tome ne misleći da se trebamo okrenuti fanatizmu i biti kruti u svom djelovanju ,na način da se učahurimo u svoj kutak ,smatrajući da smo bez mana i grijeha.
Nekada davno sam mislila da ću, kada budem u ovim godinama kojima sam sada, imati ulaznicu za Raj i propovijed svima onima koji su mlađi od mene, jer ću kao sve naučiti i umrijeti ispunivši sve na Zemlji.
Život je nešto sasvim drugačije. Život je škola do smrti! I bolje da je tako, jer tko zna kamo bi nas naša oholost odvela. Upravo zato je Bog onaj koji odlučuje a mi planiramo. Jer, uistinu ne bi znali sve uravnotežiti kako bi bilo u jednom lijepom skladu. Otkud nam tolika inteligencija ? Ne može mentalna inteligencija nadmašiti Božju inteligenciju i naum.
Pitanje se postavlja -kako zauzeti stav glave uloge, kad smo puni mana, grešnosti, slabosti ,labilnih odluka i zaključaka? Kako biti čvrsti na Božjem putu, kada je većina danas zaplivala morem obrnutih vrijednosti ?Sve ono, na što se čovjek nekada sablažnjivo, sada se na to isto plješće rukama. Kako onda biti ''drugačiji''?
Trebamo biti svjesni da sve to nije ni neobično , jer su i u Isusovo vrijeme postojali oni koji su sve činili da u svoju školu uključe sve ljude toga vremena, no srećom ,tada kao i sada, postoji isti duh, tada vidljiv a sada nevidljiv a itekako mjerljiv u srcu, duh koji je iskonsko dobro u čovjeku zaštitio, a to je Duh Sveti.
Zato , što prije prihvatimo ono što ne možemo promijeniti bit će nam lakše živjeti, a isto tako što prije počnemo mijenjati ono što promijeniti možemo, biti ćemo sretniji i ispunjeniji.
Možda puno nas postoji koji bi željeli živjeti u mirnom duhu , po Božjim zakonima ali ne znamo način, jednostavno rečeno, nemamo recept. Kako?
Dok se pokušavamo sami izboriti sa svim problemima ,svojim i tuđim manama , ovim svijetom ,bit ćemo manji od makova zrna.Kosti duha će iznova pucati i doći će do trenutka kada će sve kosti biti slomljene, tada, tada nam ostaje samo jedno, ostati na dnu dna ili pogledati u oči Onome koji je iznad svih oluja , svih naših nemira, strahova, tuge i boli, iznad svih vlasti i zakona, Onaj koji je Alfa i Omega, početak i kraj, Onaj kojemu je sve moguće, koji našu nesavršenost pretvara u savršenost, Onaj koji je život dao za sve nas i radi nas, koji svojom krvlju starog čovjeka pretvara u novog, srce od kamena pretvara u srce od mesa, Onaj kojemu je potreban samo jedan pogled da od nas učini novo biće i vodi nas onim putem koji je najbolji za nas.
Ne , ne smijemo vjerovati da znamo bolje od Njega. Teško je, ostaviti sve staro i krenuti iz početka, imati novo srce, imati novi život, ali jedino možemo biti sretni ondje gdje je Bog, jedino u ovome svijetu možemo opstati kada hodamo s Njim, da s njim, ruku pod ruku, ne kao u vrijeme dok je tjelesno bio prisutan nego sada kada Ga ne vidimo očima ali ruku pod ruku u srcu.
Ima li veće sreće i vjere od toga?
Sigurna sam da svatko želi biti sretan, a jedino tako živimo a ne preživljavamo, jedino tako imamo glavnu ulogu u svome životu, jedino tako svu nepravdu možemo podnositi, jedino tako možemo biti pravednici unatoč tolikom zlu. Pogled , Njemu samo jedan pogled i naš je život disanje, življenje punim plućima, strpljivo podnoseći sve teškoće života i grleći svoj Križ, jer na kraju krajeva i On ga je nosio, zašto ne bismo i mi? Je li to mnogo?
