U takvu ozračju odgovornost polako iščezava i nameće se osjećaj kako su svi ljudi jednaki. U bezličnim masama koje urlaju, prosvjeduju, nešto zastupaju čovjek se igra skrivača. Zato će mnogi reći da je masa lišena razborita postupanja i sve se svodi na poopćavanje odgovornosti i krivnje. Osoba u masi postaje bezlična, postaje broj i od subjekta postaje objekt koji (p)luta vođen svojim i tuđim strastima. Čovjek se tada zaboravi i pokriva se velom svjetine kojom je okružen. Mnogi tako izgube svoje dostojanstvo, svoju osobnost, svoju izvornost i, naravno, svoju savjest.
Isus susreće čovjeka, a ne masu
Isus ne voli niti odobrava djelovanje po načelima mase. On svaki susret svodi na osobnu razinu. Njegova su pitanja upućena osobi, a ne kolektivu. On poziva konkretnoga čovjeka da ga slijedi, a nikada skupine ljudi, sljedbe, pokrete, nacije… Isus, doduše, načelno i općenito poziva na obraćenje, ali je taj poziv u konačnici osobno naslovljen. Zato Isus i u svome postupanju izlazi iz masa kojima je okružen i, na iznenađenje svojih pratitelja, neke ljude osobno susreće. Time Isus želi reći da, unatoč brojnosti ljudi, nitko nije samo broj i da svakoga vidi i doživljava osobno. Kako je to divno spoznati! Isus se obraća izravno meni, gleda me u oči, čuje što govorim. No taj osobni odnos traži i duboku odgovornost: kad stanemo pred lice Božje ostajemo sami, daleko od buke ulice i svjetine s kojom smo dijelili slična uvjerenja.
Iskoračiti iz mase
Kako će to biti na onome svijetu, u kraljevstvu Božjem? O tome nam Isus jasno kaže u paraboli koju čitamo i u nedjelju na Krista Kralja: „I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca“ (Mt 25,32). To je trenutak u kojem ne ćemo moći učiniti nikakav zaokret ili popraviti svoje promašaje, grijehe i zablude. To će biti trenutak kad ne ćemo moći potezati argumente, tipa kako stoljećima pripadamo kršćanstvu, kako dolazimo iz dobre vjerničke obitelji, kako smo primali sakramente i kako smo redovito obdržavali zadane propise. To će biti trenutak istine koji se ne će moći izbjeći. Zato je bitno već na zemlji iskoračiti iz mase, poput Veronike na Isusovu križnome putu.
Sami sebi potvrđujemo kartu za vječnost ili za propast
Sumnjam da bi itko od nas, kad bi kojim slučajem susreo Isusa pred svojom kućom gladna, žedna, poderane odjeće, ostao ravnodušnim. Uvjeren sam kako bismo mu priskočili upomoć na sve se načine trudeći pokazati ljubav i milosrđe. No pitam se bismo li to zbilja učinili zbog ljubavi prema Isusu ili bismo i tada pomislili, učinit ću ovo jer će me zbog toga Isus uslišati u molitvama i ostvariti neke moje želje!? Možda bi bilo i tih nakana. Da je tomu tako najbolje govori činjenica da uistinu često imamo prigodu susresti Isusa pred svojim kućnim vratima, susresti ga na našim ulicama, vidjeti ga pokraj kontejnera za otpatke itd. Da. To je Isus našega doba. On nam se sam takvim predstavlja: „Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me“ (Mt 25,38). Isus time nedvosmisleno kaže da je s nama i među nama.
Isus zaključuje, ako smo tim potrebnima nešto dobra učinili, izravno smo njemu učinili. Ti potrebni nisu samo oni koji su u materijalnoj oskudici. Danas je također mnogo duhovnih i emocionalnih siromaha. Mnogi traže utjehu, mnogi traže uho za slušanje, mnogi traže rame za plakanje, mnogi traže poljubac prihvaćenosti. Stoga sami sebe moramo čupati iz društvenoga ozračja koje pojedinca gura u stranu, niječući njegovu savjest i odgovornost za vlastite čine. Mi sami sebi potvrđujemo kartu za vječnost ili za propast. Ne spašava se narod, nacija, vjerska grupacija... Spašava se pojedinac. Naša sredstva do Boga prije svega su ljudi, naši suputnici. „Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ (1 Iv 4,20).
