Naš će narod rado i ponosno reći "Bog i Hrvati". Ova multifunkcionalna sintagma može se koristiti kao pozdrav ili kao povijest Hrvata u tri riječi; kao ohrabrenje hrvatskom puku ili pak kao podsjetnik Bogu... Kako god bilo, Bog i Hrvati koristi se kao činjenični opis prošloga, sadašnjeg i budućeg odnosa između Boga i nas. Međutim, jesmo li mi Hrvati zaista toliko vezani za Boga kao prst za nokat?
Selo i običaji
Naš je narod preko 90 posto deklarativno kršćanski već stoljećima. Zbog te činjenice naša kultura i običaji obiluju kršćanskim, biblijskim elementima. Ulice, gradovi i sela nose imena povijesnih kršćana, mnogi vjerski praznici ujedno su i državni, vodeći političari odlaze u crkvu, koju čak i Vlada RH podupire financijski. Gotovo je nemoguće odvojiti hrvatsku sekularnu povijest od crkve, kršćanstvo jednostavno spada u naš nacionalni identitet. Dakle, zaista bi se s pravom moglo reći "Bog i Hrvati", ali to što su nam usta puna Boga ne mora nužno značiti da osobno Njega volimo, poštujemo i slušamo. To je kao ono kada ona njega pita: - Voliš li me - a on odgovara: - Naravno, pa jesam li ikada zaboravio na tvoj rođendan, godišnjicu braka? Zar ti ne kupujem darove i svima lijepo govorim o tebi? Naravno, lijepo je da se on sjeti svih tih elemenata, ali to ne mora značiti da ju voli. Ona je veća i važnija od svojih rođendana, godišnjica, poklona...
Bog je veći od religije i od naših vjerskih običaja, i moguće je obavljati svu moguću hrvatsku pobožnost, a nemati ništa s Bogom osobno. Pitanje je da li je naš narod vezan i revan za Boga ili za svoje kršćanske običaje. Kaže ona stara: "Bolje da propadne selo nego običaji". Ali što ako Bog misli da neki običaj treba mijenjati, hoće li ga selo poslušati i odbaciti običaj te tako poslušati velikog Njega ili...
Isus se rodio u sredini toliko prožetoj Biblijom i Bogom kako mi možemo samo sanjati, pa ipak im je dokazao da njihovi hvalevrijedni običaji i pobožnost iznutra zaudaraju. Ali oni su također mislili da je bolje da propadne selo nego njihovi običaji, i ubili su Isusa.
Hrvatski jezik
Nemam ništa protiv našeg jezika, mislim našeg književnog jezika, ali znamo da narod uglavnom ne govori televizijskoknjiževnim hrvatskim jezikom nego različitim dijalektima, slengom... I upravo taj rašireniji neslužbeni hrvatski jezik obiluje masnim i često vrlo detaljnim psovkama na račun Boga, Isusa, Kristove krvi, groba i majke...
Spadamo u vrlo rijetke zemlje čiji jezik ima toliko staru i bogatu baštinu psovanja Boga, mislim i na količinu i na sadržaj psovki. I da stvar bude gora, mnogi će reći da to stvarno ne misle, već da se radi o automatskoj poštapalici. Time samo dokazuju kako se psovanje Boga udomaćilo u krvi našeg naroda. Vrlo je lako u nekim dijelovima Lijepe naše naići na osobu koja će masno opsovati i tebe i Boga zato što si rekao nešto protiv naše hrvatske crkve ili vjere. Ne govorim, naravno, o svakom pojedinom Hrvatu, ali svi dobro znamo o kojim se tu količinama psovki prema Bogu radi.
Bog sporta, ispita...
Stari su Grci imali po jednog boga za svaku prigodu, boga rata, vina, sreće, ljubavi... Njihova religija bazirala se na načelu "Čiji je bog jači, taj kvači". Ustvari, radilo se o tome da su ljudi bogovi koji određuju što će se događati, pa tako praznovjerno zazovu onog boga u čijem resoru imaju interes. Takvo što je nama, naravno, neprihvatljivo budući da mi imamo samo jednog Boga, ali u čemu je razlika ako oni imaju za svaku prigodu po jednog ili ako mi imamo jednog Boga, ali svatko za neku prigodu. U oba slučaja radi se o cosa nostra načinu prakticiranja vjere. Jer u vrijeme sportskih manifestacija vapimo Bogu za golove, koševe i gemove, u vrijeme ratova vapimo za pobjedu, u vrijeme ispita za prolaz, u vrijeme bolesti za zdravlje... Kao da je naš Bog u jednom trenutku Bog sporta, u drugom Bog rata, ili Bog znanja i zdravlja. Bog je veći od pojedinog resora i nije u našoj službi niti je manji od nas pa da bismo ga mi ponekad iskoristili. On je Bog, a mi smo ljudi i to što ga ponekad prigodno zazovemo ne znači da smo si dobri. Nemojmo se zavaravati povremenim religioznim izletima jer time samo vrijeđamo Boga.
Bog i Hrvati
Na kraju moramo priznati da je Bog Bog, a Hrvati su Hrvati. I da Bog i Hrvati ne možemo koristiti kao činjenično stanje u zemlji već kao prioritetni cilj i želju. Pa, neka bude: Bog i Hrvati!
Tomislav Zorić,Dobre vijesti
