Ova diplomirana komparatistica književnosti i povijesti, žena i majka četvero djece koja se iz rodnog Zagreba udala i preselila u Šibenik, sve više postaje poznata po svojoj pisanoj riječi, ali i po svom aktivnom zalaganju za kršćanske životne vrijednosti. Ono čime oduševljava čitatelje je njezin jednostavan i životan način pisanja, iskrenost i slikovitost u pretakanju vlastitih osjećaja i iskustava, kao i neustrašivost i lucidnost u prikazivanju stvarnosti. Početkom siječnja 2015. godine o svom radu govorila je i u različitim emisijama na našoj radio postaji Mir Međugorje. Manje je poznato da je, osim njezina djela i Nikolinina životna priča u jednom trenutku bila čudesno dotaknuta Božjom i Gospinom ljubavlju baš ovdje u Međugorju. Više o njenom razmišljanju, radu, obiteljskom životu, a nadasve o njenom iskustvu Boga i vjere pročitajte u članku koji slijedi.
1. Nikolina, poznajemo te po tvojoj pisanoj riječi. Naime, dobro su primljene i čitane tvoje kolumne iz bloga OGLEDALO DUŠE sa katoličkog portala BITNO.net., zatim bloga GENIJALNI UM sa portala VEČERNJEG LISTA. Povremeno pišeš i za portal KLOKANICA te ŠIBENSKI PORTAL. Kako je došlo do tih suradnji? Što je to što kroz svoje tekstove želiš poručiti svojim čitateljima?
Sve je počelo s Večernjim listom. Skupila sam hrabrost i poslala jedan svoj tekst mailom glavnom uredniku Večernjeg uvjerena da će završiti negdje u bespuću interneta. Otišla sam na put i nisam otvarala mail pretinac tjedan dana. Možete zamisliti moje iznenađenje kad sam otvorila poštu i vidjela poruku tog urednika kako stoji već pet dana, s ponudom da mogu odmah početi pisati blog u Večernjem. Sve kasnije suradnje došle su nekako prirodno, blog je bio jako čitan i zvali su me i drugi.
Čitateljima od prvog dana nudim svoja iskrena promišljanja, bez ikakvih kalkulacija ili bojazni da o nečemu nije pametno pisati, o današnjem svijetu, događajima u našoj zemlji, o izazovima koje današnje obitelji doživljavaju, odgoju djece danas, ma o svemu o čemu mislim da vrijedi pisati.
2. Tebe kao osobu i tvoje stavove donekle poznajemo iz tvojih kolumni te inicijativa koje se zalažu za život, dostojanstvo žene i obitelji. Što te je oblikovalo takvu kakva jesi?
Ne znam što me je oblikovalo, ali ono što sigurno znam je TKO me je oblikovao i isto tako znam da taj proces ni izdaleka nije gotov. Svjesna sam činjenice da je vjera dar i nazočnost Božje ljubavi prema meni neznatnoj koju jasno oduvijek osjećam, baš smatram kao dar i povlasticu i brižno je njegujem. Sigurno je da su me i okolnosti mog odrastanja i života također usmjeravale. Tako sam ponosna na činjenicu da potječem iz kraja koji je toliko dao našem dragom hrvatskom narodu, kraju koji nam je dao našeg blaženog kardinala Stepinca i tolike druge velikane. Velika mi je čast što sam krštena upravo u Krašiću. To su ti mali djelići moga životnog mozaika, svaki za sebe dragocjen. Sigurno je da me oblikovalo i to što sam bila voljeno dijete svojih roditelja i sestra svoje sestre, a kasnije i žena svom čovjeku i majka evo svojih četvero djece... Svaka ta spona, svaka ljubav i povezanost bitan je dio mene same, a iznad svega uvijek stoji činjenica da sam ljubljeno Božje dijete koje i dalje želi rasti Njemu na slavu, usavršavati se i dopuštati Božanskom dlijetu da me kleše po svojoj volji i ljubavi.
3. Možeš li nešto reći o tvojim počecima pisanja, o tome kako ti dolaze ideje i nadahnuća, kad stigneš pisati uz četvero djece i muža?
Pisanje je oduvijek bilo moja prva ljubav. Kao dijete sam bila nagrađivana za poeziju i prozu, odabrala sam i studij komparativne književnosti, no onda sam imala razdoblje kad sam pustila taj svoj, nazovimo ga tako, talent, da sjedi u zapećku. Radila sam u školi jer je trebalo raditi, postala sam majka i bila su tu nova usta koja treba hraniti i bilo je tako sve dok se nismo suočili s činjenicom da imamo bolesno dijete i da je nemoguće vratiti se na posao. Poželjela sam iskoristiti vrijeme i vratila se sebi tj pisanju. Ono što sam godinama držala u sebi naprosto je izašlo van, zaista nije bilo problema s nadahnućem jer je meni pisanje prirodno poput disanja. Pisala sam bez ikakve ambicije, bez želje da se svidim, ispalo je ipak da se mnogima svidjelo i da su mi tekstovi naišli na zaista lijep odaziv kod publike. S druge strane, nekad mi nije lako s obzirom da imam četvero djece od kojih jedno s posebnim potrebama, no čovjek može uvijek naći vremena za ono što voli.
4. Žena si i majka. Odgajaš četvero djece od koje je jedno dijete s autizmom. Kako si ti i tvoja obitelj prihvatile vašu „zvijezdu na zemlji“, vašu Mariju? I kako je ona odredila vaš život?
Moje treće dijete, moja voljena djevojčica Marija promijenila je život moje obitelji zauvijek u svakom mogućem smislu. Sve u vezi nje, njen dramatičan dolazak na ovaj svijet, moje i njeno preživljavanje od sigurne smrti i iz tadašnje i iz današnje perspektive bilo je prekretnica. Rodila sam je s 33 godine i u njenom porodu pošlo je po zlu sve što je moglo poći. Doživjela sam potpuno puknuće maternice i teško iskrvarenje. To je naprosto ozljeda od koje se umire, isteklo mi je toliko krvi da su mi se počeli gasiti organi, počeli su mi zatajivati bubrezi. Marija je rođena mrtva od gušenja krvlju i plodnom vodom i oživljavali su je. Relativno brzo su je dobili u život, mene su pak stabilizirali nakon 24 sata i nakon sedam dana držala sam svoje dijete u rukama, kod svoje kuće, ne vjerujući da smo obje preživjele nešto što se u biti ne preživljava. Kad se nađete u takvoj situaciji, počnete si postavljati određena pitanja. Pitanja poput: "Zašto sam pošteđena?" i " "Što želiš da učinim sa svojim životom?"
Nisam tada imala jasne odgovore, oni su se počeli nazirati tek kasnije. Nakon dvije godine saznali smo da Marija ima autizam. Ništa nisam znala o tome i nakon početnog šoka i isplakanih suza mogla sam, mogli smo samo usmjeriti pogled na križ i reći: Vodi nas Ti jer mi ne znamo kojim nam je putem ići, daj nam snage jer mi je po ljudskome nemamo i podaj nam prije svega mir da nas jača i krijepi u onome što nas čeka. U trenutku kad smo zagrlili čvrsto križ Marija je prestala biti izazov a postala je blagoslov. Učinila nas je, naprosto, boljim ljudima.
Ja nikad, dok živim, neću prestati moliti i željeti da ju vidim u "našem " svijetu, a ne u svom. To je početak i kraj svake moje molitve. Da profunkcionira, progovori, da nam budućnost prestane biti toliko neizvjesna. Toliko je toga! A ipak, baš nas je naše milo dijete naučilo pravom značenju ljubavi koja se ne izražava riječima, već srcem i koja nastaje i potječe u duši i iz duše. Tu njenu dušu prepoznajemo i volimo, osjećamo ustvari, kao onaj izvorni njen dio stvoren od Gospodina. Tamo nema autizma, nema bolesti...tamo se isključivo nastanila Ljubav.
5. Tvoje iskustvo Međugorje? Imaš li neko svjedočanstvo koje želiš podijeliti s našim čitateljima?
Prvi put sam bila u Međugorju u prosincu 2012. godine. Godinama prije toga sam vrlo jasno osjećala Gospin zov. Oduvijek sam čvrsto vjerovala u Međugorje. Okolnosti su bile takve da sam došla u trenutku kad sam bila trudna s četvrtim djetetom. Jasno vam je kakve sam upute dobila poslije Marijinog porođaja, jasno mi je bilo rečeno da moje tijelo neće dočekati kraj eventualne sljedeće trudnoće jer maternica ne može izdržati novo rastezanje pošto je bila cijela skrpana.
Ja nisam željela raditi kompromise sa svijetom već živjeti ispravno i kad smo shvatili da ću postati majka četvrti put, za mene nije bilo dileme: ili ću roditi ovo dijete, ili ću umrijeti pokušavajući. Tako sam došla u Međugorje u sedmom mjesecu trudnoće pomirena sa sobom i Bogom. Od trenutka kad sam kročila na sveto hercegovačko tlo, u mojem srcu i mislima bio je samo jedan vapaj. Majčinski vapaj. Ne da preživim ja, tu sam pustila dragom Bogu na volju, no moje srce uzvikivalo je samo jednu riječ i jednu molitvu: za zdravlje moje kćeri. Teškom mukom sam mogla moliti za išta drugo, jer je sve počinjalo i završavalo samo s njom. Mariji Velikoj za Mariju Malenu.
Poslije svete Mise, a prije klanjanja svećenik je izgovorio molitvu za ozdravljenje duše i tijela i kako sam u tom trenutku na koljenima preklinjala za Marijino zdravlje, osjetila sam da se sa mnom dešava nešto čudno. U mene je sišla nekakva sila kakvu nikad prije, ni poslije nisam osjetila, i doslovce sam osjećala kako mi gori utroba. Trajalo je to par minuta i oblio me znoj. Nisam znala što to znači. Brzo sam uzela telefon i nazvala kući u Šibenik, gdje živimo, da provjerim ima li možda kakve promjene s Marijom. Toliko sam bila opsjednuta s mišlju na nju da mi ništa drugo taj čas nije padalo na pamet. Kako se s njom nije desilo baš ništa, ostala sam zbunjena jer mi nije bilo jasno što se to sa mnom desilo. Kad sam se vraćala kući imala sam osjećaj da pola srca ostavljam na ovom kamenu.
Odgovor sam dobila nešto kasnije, na ultrazvučnom mjerenju ožiljka mjesec dana prije poroda. Sjećam se jasne zbunjenosti doktorice koja mi je mjerila ožiljak, jedanput, dvaput, triput, svaki puta govoreći kako je medicinski nemoguće da on bude debeo kao okolno tkivo. No bilo je baš tako! Mihovil je rođen sretno, no priča je ipak dobila još jedan nevjerojatan obrat jer sam dva dana po porodu dobila smrtonosnu plućnu emboliju koja je bila otkrivena samo zato što sam bila u bolnici. Ispostavilo se da je stvar genetske prirode i da me činjenica da sam rodila četvrto dijete ustvari spasila, jer bi me ugrušak dohvatio kad tad, a ovako sam saznala odakle prijeti opasnost. Bogu hvala!
6. Gorljivi si zagovornik prava na život od začeća! Ove riječi iz tvoje kolumne: „Abortus NIKADA nije rješenje. On donosi smrt, on donosi krivnju, on donosi žive rane koje se gnoje cijelog života i nikad ne cijele, jer ne mogu zacijeliti – jer najteže je oprostiti sebi.“ - malo su pomutile liberalne i feminističke duhove Hrvatskog novinarskog društva? Kako ti na to gledaš?
Neka ih je pomutio i nadam se da ću po ovom pitanju to moći činiti i dalje. Pitanje pobačaja za mene je duboko osobno jer sam ja samo pukom Božjom providnošću uopće rođena. Roditelji su me imali mladi, jako mladi i pritisak okoline bio je strašan. Mama je na prevaru bila dovedena liječniku i samo me jedna odluka donesena u tom trenutku spasila i omogućila da se rodim. To sam iskustvo opisala u kolumni i iznesla svoj stav o pobačaju. Deset mjeseci taj tekst je stajao objavljen, a da nikoga nije ni smetao ni vrijeđao, sve dok ga nije pročitala jedna osoba koja se našla uvrijeđena mojim stavom i prijavila me Vijeću časti Hrvatskog novinarskog društva. Oni su pak reagirali vrlo brzo, u roku 24 sata su tražili od mene da se očitujem. No reagiralo je jako puno mojih čitatelja koji su masovno krenuli slati protestne mailove i zagušili im inbox, pa su se jednostavno povukli. Nisu mi se više javljali, no ja nikako ne mislim šutjeti po tom pitanju i govoriti ću i govoriti jer mislim da što se ovog pitanja tiče, jednostavno nemamo pravo šutjeti. Nemamo pravo nemoćno slijegati ramenima dok se provodi taj tihi holokaust. Minuta naše rezignacije jedna je minuta previše.
7. Potpredsjednica si nedavno osnovane građanske inicijative „Judita – glas žena“ koja želi pomoći da se u svijetu jače čuju i stavovi žena koji su drugačiji od feminističkih i liberalnih koji nam se kroz mass medije svakodnevno nameću kao univerzalni. Možeš li nam o tome reći nešto više?
Da, nekoliko nas bliskih prijateljica pokrenulo je inicijativu „Judita- glas žena“. Želimo, ukratko, da nam se prestane nametati taj imperativ prisilnog izjednačavanja s muškarcima. Smatramo da žene prije svega trebaju biti - žene, svjesne svoje biološke posebnosti i različitosti. Žene i muškarci su različiti i komplementarni. Nadopunjujemo se po svojim različitostima. Nismo za jednakost jer ne možemo biti jednaki, ali jesmo za ravnopravnost i društvo jednakih šansi. Želimo majčinstvu vratiti dignitet, ono je tako nepravedno zapostavljeno i marginalizirano. Podržavamo brak jedne žene i jednog muškarca kao optimalnu zajednicu za suživot i odgoj djece, i podržavamo i branimo dostojanstvo ljudskog života od začeća do naravne smrti. Ohrabrujuće je svakako što se toliko žena prepoznalo u našim vrijednostima i javilo nam se. Biti ćemo neumorne u promicanju naših vrijednosti!
8. Kako ti tvoja vjera pomaže u obitelji, životu i radu?
Ona ne pomaže, ona nosi. Ona nije dašak utjehe i trenutak spokoja, već živa sila koja pokreće sve pred sobom, usmjerava sve naše misli i postupke, lomi grijeh i daje snagu da nijednim svojim činom ne zanijekamo živoga Boga. Vjera bi za nas katolike trebala biti način života, upaljena svijeća u mraku, i na nama je da se zapitamo svijetlimo li.
9. Imaš li još neku poruku za naše čitatelje?
Nije lako živjeti naše kršćanske vrijednosti, živjeti Krista u današnjem svijetu. Na neki način to je teže nego ikad. Kažu da mi katolici imamo trostruku zadaću: poznavati dobro svoju baštinu, poznavati nazore sekularnog bezbožnog svijeta kojem se suprotstavljamo i svjedočiti svojim životom, živjeti ono u što vjerujemo. Nismo stvoreni da se skrivamo, da plešemo na glazbu svijeta. Krist nije umro zato da se mi danas utopimo u masi, već da se uvijek i iznova odlučujemo za Njega. Pozivam dakle vaše čitatelje upravo na to: da se svakom svojom odlukom i svakim svojim životnim izborom ponovno i ponovno odlučuju za Krista. I ne zaboravite na Mariju. Ona je tu da vam taj put olakša.
Još tekstova od Paule Tomić možete pročitati OVDJE
