Na kraju mise, dok sam sjedeći vani čekala intervju, promatrala sam s koliko raspoloživosti, strpljenja i otvorenosti srca razgovara sa svima onima koji su mu se približili, a bilo ih je doista mnogo!
Netko ga je pitao molitvu, netko za pozdrav ili jednostavno fotografiju. Ako sam ostala dirnuta njegovim riječima tijekom liturgijskog slavlja, još više me dotaklo ovo njegovo svjedočanstvo „na terenu", među ljudima. Više nego ikada razumjela sam koliko su dragocjeni pastiri koji hodaju zajedno sa svojim ovcama i vode ih. I eto zašto su takvi svećenici tako napadani. Ne čudi stoga što Gospa u Međugorju, u svojim porukama, tako često ponavlja kako se trebamo moliti za njih.
Danas, na nedjelju Božanskog milosrđa, nalazite se u Međugorju, na mjestu gdje milijuni ljudi iz cijelog svijeta doživljavaju Božje milosrđe. Što Međugorje predstavlja za Crkvu i za čovječanstvo?
Po mom mišljenju, Međugorje je pomalo slika Crkve koja ispunjava očekivanja ovog trenutka. Međugorje nije svetište, nego župa koja ima otvorena vrata za sve, gdje se ljudi različitih nacija susreću kako bi slavili istu Euharistiju, na svim jezicima. Međugorje je mjesto na kojem Gospina prisutnost tješi i ohrabruje. To je prisutnost Majke koja se dopušta stalno pronaći. Za nekoga je to možda teško shvatiti. Za mene je to znak nježnosti u ovom našem vremenu u kojem se bojimo, u kojem smo zbunjeni načinom na koji se stvari odvijaju i stoga imamo potrebu osjećati se ujedinjeni.
U Međugorju se ostvaruje naša potreba za mirom koji dolazi iz susreta s Marijom. Ono je mjesto okrijepe za mnoge ljude. U Međugorju su uvijek prisutne dvije stvari: molitva i tišina. Ono je slika župe koja postaje uzor drugim župama u svom vrednovanju svakodnevne liturgije: ne tražeći ništa izvanredno daje svima priliku da mole krunicu, prisustvuju misi, klanjanju i katehezama koje pozivaju i otvaraju za slušanje Božje riječi.
Ovo su temeljne točke Međugorja!
DVIJE PERSPEKTIVE
Tijekom svoje propovijedi govorili ste o važnosti stvaranja mjesta za Božju volju koja nam daje ono što nam je potrebno za naše istinsko dobro, a ne ono što mi želimo. Ali kako napraviti mjesta za Boga?
Stvari izgledaju komplicirano, ali u stvarnosti su vrlo jednostavne. Riječ je o odluci o tome trebamo li mi sami držati kormilo svoga života ili to kormilo staviti u Božje ruke. Shvatiti da smo mi samo prolaznici u svom vlastitom životu, vjerovati kako imamo Boga Oca koji nas oblikuje i prati.
Postoje dvije perspektive u životu. Jedna je ta da vjerujemo kako smo mi bog i koristiti se bogom čiju sliku mi imamo na umu. To je perspektiva koja nikuda ne vodi. Ali po mom mišljenju, takvo stanje je u srcima mnogih kršćana. Na primjer, dolazim u Međugorje kako bih izmolio milost za ovo, za ono. Već smo si mi odredili što nam treba. Drugi način je da dođem u Međugorje i zatražim da se ostvari Božja volja u nekom mom problemu. To je kao umiranje i ponovno rađanje. Umrijeti vlastitoj volji i ponovno se roditi za Božju volju: umrijeti za naše snove kako bi se ostvario Božji san koji je uvijek veći od onoga što možemo zamisliti.
POTREBNA JE PONIZNOST
To je igra koja se u osnovi igra na dvije razine. Prva razina je ona velike poniznosti: svijest da sami ne možemo niti znati što je za nas korisno a što ne. Vjerujući u to, postavljamo temelje za odnos s Bogom koji je drugačiji od onog Boga s kojim uspostavljamo odnos trgovine. Dat ću ti ovo, ako mi ti daš to. Druga stvar, ova poniznost koja je zapravo istina o tvom životu, dovodi do prihvaćanja vlastitih slabosti, vlastitog siromaštva, ona je vrata za prihvaćanje sebe onakvim kakav jesi. Iskušenje za sve, i nažalost mnogi u njega padaju i to na gorak način, upravo je to da ne volimo sami sebe. A danas je to posebno golemi pritisak mode, medija, cijele kulture koja vas želi uvjeriti da ne vrijediš ako nisi mit, ako ne oponašaš određena pravila. Ako je netko prihvatio sam sebe, već je riješio tri četvrtine problema. Došavši do te pozicije otkriva da vidi sebe Božjim očima i osjeća se voljenim. I za posljedicu ima to da je potaknut da voli druge, onakve kakvi jesu, da ih ne želi mijenjati.
IZ MEĐUGORJA: PRAVO ZNAČENJE MILOSRĐA
Danas je riječ Milosrđe često pogrešno shvaćena, instrumentalizirana, do te mjere da se ljubav brka sa sebičnošću, dobro sa zlom, želja sa pravom. Što mislite o tom trendu?
Da to je istina, danas živimo u velikoj zbrci, u kojoj je temeljni problem znati kako razlikovati ono što je dobro od onog što je loše. Ne biti sposoban razumjeti što je istina, te je svesti na mišljenje pojedinca koji je bira prema uvjetima i situacijama u kojima živi. Po mom mišljenju, milosrđe je postao izraz koji se koristi u svim prigodama.
Ali Milosrđe je Bog, a Bog je Osoba, Bog je Duh Sveti koji očituje svu Očevu nježnost prema nama. Upravo ta nježnost dodiruje naše srce. U toj perspektivi otvaram se drugom. Razumijem također i najdramatičnije situacije koje postoje, budući da im pristupim s istim stavom s kojim Bog poštuje moju slobodu. Okrećem se drugom bez pokušaja da ga tlačim. Poštujem njegov identitet, ali mu pokazujem Istinu. Danas se često, nažalost, pod milosrđem podrazumijeva prihvaćanje svih opasnih očekivanja koja onda stvaraju ropstvo. Umjesto objavljivanja Istine koja nas oslobađa.
MEĐUGORJE, BLAGDAN BOŽANSKOG MILOSRĐA: SJEĆANJE NA SV. IVANA PAVLA II.
Blagdan Božanskog milosrđa želio je i ustanovio ga je sv. Ivan Pavao II. 1992. godine. Sjećanje na njega?
Imam ih nekoliko jer sam s njim radio nekoliko godina. Ali sjećanje koje me je uvijek duboko impresioniralo bila je njegova ljubav, njegova borba za obitelj. Mnogo puta je ponovio da je obitelj utemeljena na braku, koji je ustanovio Bog, a nije stvorio čovjek, posljednji bastion koji brani civilizaciju. Bio je uvjeren da je upravo zbog tog svog stava bio suočen s velikim problemima, atentatom i mnogim drugim. Sotona ga je napadao zato jer je branio obitelj.
Ali jedno je sigurno, u osnovi svega onoga što radimo a to je da smo već pobijedili. Mi smo borci bitke kojoj već znamo ishod. I zato s tom snagom moramo učiniti sve što možemo. Pobjedu postiže Bog, ona je Njegova. Ali on također očekuje i naš doprinos, ne zato što mu je potreban, nego da nam pruži radost što smo pobijedili s Njim.
Simona Amabene za www.lalucedimaria.it/Prevela: Paula Tomić/medjugorje-info.com
