Njegovo misionarsko djelovanje ne obuhvaća samo naviještanje Evanđelja. Zajedno s domaćim stanovništvom don Velimir gradi crkve, škole, vrtiće, zdravstvene i druge potrebne objekte, pomaže bolesnima, siromašnima i djeci kojoj obitelji ne mogu platiti školovanje. Vjeru, kako ističe, nije dovoljno propovijedati riječima – potrebno ju je potvrditi životom, radom i spremnošću na žrtvu.
U razgovoru za Brotnjo.ba don Velimir govori o svojim prvim danima u Tanzaniji, susretu s drukčijom kulturom, životu bez struje i vode, problemima tamošnjega stanovništva te gradnji nove crkve svetoga Petra. Prisjeća se Gabela Polja, Međugorja i rodnoga kraja te upućuje snažnu poruku Brotnjacima, osobito mladima i obiteljima.
Don Velimire, kako pamtite svoje prve dane u Tanzaniji i što Vam je pomoglo da u iznimno teškim uvjetima ustrajete u misionarskom pozivu?
Hvaljen Isus i Marija! Drage čitateljice i čitatelji, ja sam hrvatski misionar i svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije. Iz domovine sam otišao 1988. godine i već 38 godina djelujem u Tanzaniji. Ove godine obilježavam i 40 godina svećeništva. Trenutačno sam na godišnjem odmoru u domovini i teško je ukratko sažeti sva iskustva, uspomene i događaje koji su obilježili gotovo četiri desetljeća misionarskog života.
Prve godine prolaze, ali neke uspomene ostaju zauvijek. Tako se i danas dobro sjećam dolaska u Tanzaniju. Bio je to susret sa svijetom potpuno drukčijim od onoga iz kojega sam došao.
Sletio sam na užareno tlo tadašnjega glavnog grada Dar es Salaama, gdje su me dočekala dvojica naših misionara. Prvi put našao sam se pred tolikim mnoštvom ljudi druge boje kože, jezika, tradicije i običaja. Mnogi od njih pripadali su različitim vjerskim zajednicama ili su slijedili tradicionalna afrička vjerovanja. Trebalo je mnogo strpljenja, volje i vjere da me Bog poslao upravo tamo i da će mi pomoći.
Život bez struje, vode, normalnoga kreveta i drugih uvjeta koje u domovini uzimamo zdravo za gotovo bio je mnogo teži nego što sam očekivao. Ipak, čovjek iz dana u dan može mnogo toga prihvatiti ako to istinski želi. Ustrajati mi je pomogla vjera u Boga, svijest o poslanju koje sam primio i želja da budem uz ljude kojima sam poslan.
Nije cilj misionara živjeti ugodnim životom, nego pomoći drugima da njihovi životni uvjeti postanu barem malo bolji. Nekada je bilo vrlo teško, nekada nešto lakše, ali misionarski je teren golem i trebalo bi živjeti nekoliko života da bi čovjek ostvario sve što želi.
Već gotovo četiri desetljeća živite i djelujete u Tanzaniji. Kako je to iskustvo promijenilo Vaš pogled na vjeru, domovinu i svakodnevni život?
Domovina je uvijek u srcu. Bogu sam zahvalan što imamo tako lijepu domovinu, i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, dovoljno vode i mnogo povoljnije uvjete za život nego što ih imaju brojni ljudi u Africi. Tek kada čovjek ode daleko i susretne se s oskudicom, postane svjestan koliko toga svakodnevno prima, a da o tome gotovo i ne razmišlja.
S druge strane, i mi smo imali mnogo toga naučiti od ljudi u Tanzaniji. Naučio sam jednostavnije živjeti, biti bliže prirodi i ne vezivati se pretjerano za materijalne stvari. Naš bi dan započinjao odmah nakon svitanja. Svakoga jutra slavili smo svetu misu, a zatim obavljali različite poslove, radili na njivi i u šumi te obilazili udaljene filijale. Nastojali smo se vratiti prije mraka jer bi putovanje noću moglo biti opasno.
Živjeli smo bez struje, televizije i električnih uređaja. Sve ono čega je u domovini bilo u izobilju odjednom je prestalo biti dostupno. Takav život čovjeka promijeni. Pomogne mu razlikovati ono što je doista potrebno od onoga bez čega se može.
Iskustvo u Tanzaniji produbilo je i moju vjeru. Mi nismo otišli samo govoriti o katoličkoj vjeri, nego živjeti s ljudima, dijeliti njihove teškoće te im naviještati Krista i nadu u uskrsnuće i vječni život. Što sam više sazrijevao na afričkom kontinentu, to sam bolje razumijevao da vjeru najprije moramo pokazati svojim životom.
Istaknuli ste da misionari ne donose samo Sveto pismo nego vjeru svjedoče životom i radom. Kako to konkretno izgleda u Vašoj misiji?
Misionar gleda cijeloga čovjeka – njegove duhovne, tjelesne, obrazovne i društvene potrebe. Nije dovoljno nekome dati Sveto pismo i zatim ga ostaviti gladnoga, bolesnoga ili bez mogućnosti školovanja.
Zato smo, ovisno o potrebama određenoga područja, nastojali otvarati tehničke škole i zdravstvene objekte, graditi crkve, mostove i dječje vrtiće te stvarati uvjete u kojima ljudi mogu dostojnije živjeti. Radili smo s ljudima na njivama, obilazili sela i filijale te pomagali gdje god smo mogli. Kada ljudi vide da im pristupate iskreno, da ste spremni s njima živjeti i podnijeti žrtvu zbog njih, lakše razumiju da to činite zbog Krista.
Uz sve to organizirali smo katekumenat, odnosno vjersku pouku za djecu, mlade i odrasle koji žele upoznati i prihvatiti katoličku vjeru. Sve se odvija bez ikakve prisile i bez nečasnog utjecaja na nečije mišljenje ili vjersko opredjeljenje.
Katekumene koji su dovoljno upoznali katoličku vjeru pripremamo za krštenje, najčešće tijekom Vazmenoga bdjenja. Nakon krštenja nastavlja se njihova priprava za ostale sakramente i za život u kršćanskoj zajednici.
Zadaća je misionara često osnovati novu misiju, uspostaviti prve kontakte s ljudima i zajednicu postupno osposobiti za samostalan život. Djelovao sam u trima različitim tanzanijskim biskupijama, u svakoj deset ili više godina. Uvijek je cilj bio isti: svjedočiti Krista i pomoći čovjeku da živi dostojnije.
S kojim se najvećim problemima stanovnici Tanzanije danas suočavaju i na koje im načine misionari nastoje pomoći?
Teško je izdvojiti samo jedan problem. Mnogi ljudi suočavaju se sa siromaštvom, glađu, bolestima, nedostatkom lijekova i pitke vode, lošom prometnom i drugom infrastrukturom te nemogućnošću plaćanja školarine. Ima djece koja nemaju odgovarajuću odjeću i obuću, a njihove obitelji ne mogu im osigurati ni osnovne uvjete za školovanje.
Kada se netko razboli, a nema novca za lijek, kada je gladan, neodjeven ili ne može platiti školarinu, misionari nastoje pomoći koliko im dopuštaju sredstva koja dobiju od dobročinitelja. Ta pomoć nije samo trenutačna. Nastojimo graditi škole, vrtiće, zdravstvene ustanove i druge objekte koji će dugoročno koristiti cijeloj zajednici.
S domaćim stanovništvom, bez obzira na to kojoj vjeri ili zajednici pripadaju, uglavnom nemamo problema. Želimo raditi osobito s djecom i mladima te im svojim postupcima pokazati da sve što činimo, činimo zbog Krista. Povremeno se susrećemo s administrativnim poteškoćama i potrebno je pronaći pravi put kako bi nam vlasti dopustile gradnju potrebnih objekata.
Velika je teškoća i nedostatak novih misionara. U Tanzaniji su trenutačno samo četvorica hrvatskih misionara, raspoređena u tri biskupije, a mlađih gotovo da i nema. Zato moramo moliti Boga da pošalje nove radnike u svoju žetvu.
Što biste poručili ljudima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj koji žele molitveno ili materijalno poduprijeti Vaš misionarski rad? Imamo informaciju da gradite novu crkvu u jednoj od filijalnih zajednica. Kako se naši čitatelji mogu uključiti i pomoći dovršetak crkve?
Trenutačno djelujem u misiji Kisongo, u nadbiskupiji Arusha, na području na kojem živi oko 35.000 ljudi. U sklopu misije imamo i dvije filijalne zajednice. Župnu crkvu Uzvišenja Svetoga Križa završili smo 2023. godine, a sada gradimo novu veliku crkvu posvećenu svetom Petru u jednoj od naših filijala.
Zidovi i glavna konstrukcija gotovo su završeni, ali pred nama su još važni radovi. Potrebno je dovršiti krov, unutarnje žbukanje te ugraditi prozore i vrata. Najvažnije je crkvu zatvoriti i staviti pod krov. Ostali radovi mogu se nastavljati postupno, u skladu s financijskim mogućnostima.
Duboko vjerujem i nadam se da bi crkva do sljedeće svetkovine svetih Petra i Pavla mogla biti završena i blagoslovljena. Budući da je riječ o filijalnoj, a ne župnoj crkvi, ona neće biti posvećena, nego blagoslovljena. Poslije će, kada se pruži mogućnost, trebati izgraditi zvonik, sanitarne prostorije i prostorije u kojima će se ljudi moći okupljati, razgovarati i rješavati zajedničke probleme.
U domovini djeluju nacionalni uredi Papinskih misijskih djela u Zagrebu i Sarajevu. Oni nam već godinama mnogo pomažu. Prilozi se mogu uplatiti preko tih ureda, uz jasnu naznaku da su namijenjeni don Velimiru Tomiću i gradnji crkve svetoga Petra u Tanzaniji. Dobro je da se manje pojedinačne donacije prikupe preko ureda jer bankovne naknade za slanje malih iznosa u Afriku mogu biti vrlo visoke. Uredi prikupe priloge i zatim ih zajednički proslijede misiji.
Moguće je uključiti se i preko župa koje surađuju s misijama. Posebno sam zahvalan župi Studenci u Hercegovini, koja sa svojim dobročiniteljima pomaže školovanje oko 260 djece u našoj misiji. Svaki dobročinitelj ima ime djeteta kojemu pomaže, a između njih se često razviju lijepi i prijateljski odnosi.
Naravno, nije svaka pomoć materijalna. Potrebna nam je i molitva za misionare, za domaće stanovništvo, za dovršetak crkve i osobito za nova misijska zvanja.
Na svahiliju postoji izreka: „Haba na haba hujaza kibaba“, što znači: „Malo-pomalo napuni se posuda“ Neka nitko ne pomisli da je njegov dar malen. Dar darovan od srca nikada nije malen. Neka vašu dobrotu nebeski Otac obilno blagoslovi i nagradi.
Znamo da ste rodom iz Gabela Polja te da rado dolazite u Međugorje i naše Brotnjo. Imate li poruku za Brotnjake i ostale naše čitatelje?
Rođen sam u Vukovaru, a moja se obitelj poslije nastanila u Gabela Polju. Moj je životni put vodio preko doline Neretve te studija u Splitu i Sarajevu, gdje sam se pripremao za svećeništvo. Za svećenika sam zaređen 1986. godine.
U Međugorju sam bio mnogo puta, uvijek iz osobne želje i vjere. Nedavno sam ondje bio s prijateljima i zanimljivo je da smo predstavljali četiri kontinenta: jedan je došao iz Amerike, drugi iz Australije, ja iz Afrike, a s nama je bio i naš domaći prijatelj. U crkvi smo se pomolili Gospi i zatražili njezin zagovor. Duboko vjerujem da će njezin zagovor pomoći da uskoro dovršimo i našu crkvu svetoga Petra.
Rado prolazim kroz Brotnjo i ove naše pitome, lijepe krajeve. Ovdje se čovjek uvijek osjeća ugodno jer je među svojim ljudima i osjeća se kao kod kuće. Samo onaj tko se odvoji od svoga kraja, jezika i lijepe, plodne neretvanske doline zna koliku to žrtvu predstavlja. Međutim, bez žrtve nema uspjeha. To smo naučili od Krista, koji nam je svojom žrtvom na križu otvorio put spasenja.
Svima, a osobito mladima, poručio bih da više čuvaju svoje zdravlje. Vidim i čujem koliko se šire različiti poroci koji razaraju pojedinca i obitelj. Volio bih da se mladi vrate kršćanskim vrijednostima, sportu, molitvi i Crkvi te da ozbiljnije razmišljaju o smislu života i vječnosti.
Zabrinjava me i velik broj rastava brakova. Bračno zajedništvo traži ozbiljnost, odgovornost, žrtvu i vjernost. Obitelj je mjesto u kojem se prihvaća život, odgajaju djeca i prenosi vjera. Zato bih svima poručio da u brak ulaze zrelo, svjesni riječi: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.“
Od srca pozdravljam sve Brotnjake i sve čitatelje. Zahvaljujem vam na svakoj molitvi i svakom daru. Živjeli i svako vam dobro!
PODACI ZA DONACIJU ZA IZGRADNJU CRKVE
Ime vlasnika računa: Velimir Nicola Tomić
SWIFT kod: NMIBTZTZ
Naziv banke: NMB Bank PLC
Broj računa primatelja: 42810006259
Valuta računa: euro (EUR)
Poslovnica banke: Arusha Business Center Branch
Šifra poslovnice: 428
Adresa banke: P. O. Box 9213, Ohio Street, Dar es Salaam
Telefon: +255 27 254 5741
Navedeni podaci služe za uplatu donacija namijenjenih izgradnji crkve. Hvala svima koji svojim prilogom podrže ovaj plemeniti projekt.
