Bio je radin čovjek, visokih sposobnosti i zanimljivog značaja. Iako već u poodmaklim godinama života, bio je uspravan kao bor i impozantna izgleda. Već dugo godina trpio je od šećerne bolesti i slabog vida. Ali uza sve to, svoje staračke dane proveo je na nogama, daleko od bolesničkog kreveta, sve do smrti od srčane kapi, piše dijaspora.hr
Krsno mu je ime bilo Mile. Rodio se 25. veljače 1897.u Grudama, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao na Širokom Brijegu kod otaca franjevaca, gdje je stupio u Franjevačko sjemenište. Haljinu asiškog siromaha uzeo je 6. srpnja 1915. na Humcu.
Filozofske nauke i teologiju završio je u Mostaru, Beču i Innsbrucku. Zaređen je za svećenika u svom Mostaru 1923. Prve godine svog svećeničkog života proveo je kao župni pomoćnik na Širokom Brijegu od 1924. do 1928., kada je pošao u daleku Ameriku među hrvatske iseljenike, koji su bili oskudni sa svećenicima.
Njegova prva radna postaja u Novome svijetu bila je u South Chicagu, na župi Presvetog Srca Isusova, gdje je stigao 1928. i tu marljivo radio sve do svojeg premještaja u Steelton, Pa. krajem 1929. U Steeltonu je proveo samo tri mjeseca, jer su ga trebali za župnika u gradu Sharonu, gdje je ostao do rujna 1931. Iste godine fra Špiro je ponovno došao u South Chicago, na hrvatsku župu Presvetog Srca Isusova i tamo je uspješno radio sve do ožujka 1947.
Nakon 16-godišnjeg djelovanja u South Chicagu, došao je župnika na hrvatsku župu sv. Josipa u St. Louisu, državi Missouri. Ondje je proveo 21 godinu u duhovnom i materijalnom pridizanju te župe, kao njezin župnik i obnovitelj. Župske zgrade u St. Louisu bile su velike, ali trošne. Fra Špiro je nastojao, da ih sa svojim župljanima što bolje obnovi, adaptira župnim potrebama i po mogućnosti modernizira. Bio je to dug i težak posao koji je tražio mnogo strpljivosti i dobre volje. Ali fra Špiro nije od njega bježao. Moglo ga se vidjeti danonoćno, gdje sav zaprašen, ide od zgrade do zgrade, i od jednog radnika do drugog, dajući upute i nove ideje za rad. Volio je svoju hrvatsku župu i često se morao za nju boriti s gradskim i crkvenim vlastima.
Uz svoj župnički posao, fra Špiro je uvijek našao vremena i za potrebe novih hrvatskih doseljenika. Tražio je za njih posao i stan na sve strane. Iako nije bio politički aktivist, uvijek je bio iskreni hrvatski rodoljub i pomagao sve, što je bilo na dobro hrvatskog naroda.
I kao osoba, fra Špiro je bio vrlo zanimljiv i neobičan. Često neortodoksan u svojim shvaćanjima i nepopustljiv u svojim uvjerenjima. Raspolagao je dobro engleskim jezikom i bio iznadprosječne inteligencije. Ali ponekad rastresen i zaboravan. To je dovodilo nekada i do smiješnih zgoda. Tako je u South Chicagu, jednom zgodom, kupio u dućanu pola galona sladoleda i stavio ga na sjedište automobila koji je bio parkiran pred ulazom. Sjetio se da ima još nešto kupiti, pa se vratio u dućan. U međuvremenu, uto sa sladoledom je otišao, jer nije bio fra Špirin.
I ja sam osobno doživio jedan zabavan slučaj. Fra Špiro, fra Anselmo Slišković, fra Vitomir Naletilić i ja bili smo na našem godišnjem odmoru. Da prođemo povoljnije, unajmili smo jedan stariji stan s kuhinjom, i sami priređivali jelo. Jednog dana pošli smo fra Špiro i ja nabaviti namirnice u super marketu. Išli smo zajedno od police do police i uzimali što nam se činilo potrebnim. Fra Špiro je nešto opazio, uzeo neke stvari i, umjesto da ih stavi u naša kolica, počeo ih stavljati u kolica jedne mlade gospođe s djetetom u ruci. Zgrabio je njezina kolica i počeo ih voziti prema meni. Dobra gospođa je samo mirno sa smiješkom gledala… Kada je fra Špiro dotjerao kolica do mene, vidio je da je pogriješio i ispričao se ovoj dami. Drugi, koji su to promatrali, slatko su se nasmijali.
Fra Špiro je ostao na službi u St. Louisu do rujna godine 1968., kada je na svečanoj priredbi rekao zbogom svojim župljanima i krenuo za Gulf Breeze u Floridu, gdje je bio naš samostan svetog Franje. I tu je gotovo redovito pomagao svoju braću franjevce u njihovom radu na zrakoplovnim bazama u Hurlburtu i Eglinu, kao i u samom gradu Pensacoli. Floridska klima pogodovala je njegovu zdravlju. To i povjerenje, koje je imao u tamošnje liječnike u liječenju svojih očiju i šećerne bolesti, uvjetovali su njegov boravak u Pensacoli i nakon zatvaranja našeg samostana u Gulf Breezu. Uz dozvolu svog starješine, fra Špiro je ostao u Pensacoli sve do svoje smrti.
Smrt je nastupila od infarkta ili srčanog napadaja. Svečani sprovod za fra Špiru obavljen je u hrvatskoj crkvi Srca Isusova u South Chicagu 30. ožujka, a ukop u Holy Sepulcher groblju gdje su pokopani hrvatski franjevci, koji su umrli u Americi.
Brate Špiro, uvijek si bio u nekoj žurbi, pa je i Tvoj odlazak s ovog svijeta Nebeskom Ocu bio nekako iznenadan i brz. Neka Te naš Nebeski Otac nagradi za sve dobro, što si učinio nama i hrvatskim doseljenicima. Počivao u miru i do viđenja!
Vjekoslav Bambir, Hrvatski katolički glasnik 1979.
