U svojim porukama Gospa progovara aktualno. To ćemo shvatiti ako pogledamo širu sliku u kojoj se današnji svijet i Crkva nalazi.
Tako je u utorak 25. svibnja 2021. u Tiskovnom uredu Svete Stolice održana online tiskovna konferencija na kojoj je predstavljena Akcijska platforma LAUDATO SI' (LSAP), sedmogodišnji akcijski plan kojim krajevne crkve, zajednice, poduzeća, zdravstveni centri i obrazovne ustanove nastavljaju konkretnim djelovanjima oživljavati poruku enciklike pape Franje Laudato si' i ostvarivati ekološku viziju sadržanu u enciklici. Akcijska platforma LAUDATO SI' je hod prema punoj održivosti u duhu cjelovite ekologije. Kako bi se osiguralo vjernost cjelovitoj ekološkoj viziji Laudato si’, predloženo je sedam ciljeva iz Laudato si’, a to su: odgovor na vapaj zemlje, odgovor na vapaj siromaha, ekološka ekonomija, usvajanje jednostavnih životnih stilova, ekološki odgoj, ekološka duhovnost i uključivanje zajednice i participativno djelovanje. (izvor)
Međutim, postavlja se pitanje, da li je to pravi odgovor Crkva ako želi „spasiti budućnost planeta“? Gospa u svojoj poruci to puno duhovnije i jasnije kaže: „Ostavite grijeh i zlo, odlučite se za svetost i radost će zavladati, a vi ćete biti moje ispružene ruke u ovom izgubljenom svijetu.“ (usp. poruka 25. 5. 2021.) U njezinim riječima nalazimo tako jasno izrečene tri istine: 1. Korijen svega nereda su grijeh i zlo. 2. Prava radost je jedino u svetosti života i 3. Ovaj svijet je u stanju izgubljenosti.
USPOREDBA O JABUCI
Zamislite da ste jabuka. Jednoga dana, na vašu koru, u jednu sićušnu pukotinu upadne jedna stanica plijesni. Budući da ste sočni i jedri, plijesan se dobro udomaći i započne se množiti kvareći vašu srž. Vaše zdrave stanice jabuke postanu bolesne. Plijesan polako počne mijenjati vašu strukturu. Ona zahvaća vaše tkivo u širinu i u dubinu. Naravno vi je želite spriječiti, i stoga vašu koru lijepo našpricate protiv plijesni i dooobro očistite posudu u kojoj se nalazite. Vaša kora ponovno postane glatka i lijepa, a oko vas sve sjajno. Ali ajme, plijesan i dalje u vama radi, napada i mijenja vašu srž, vašu srčiku, vaše sjeme. Izvana izgledate zdrava i lijepa jabuka, ali iznutra vaše tijelo jabuke polako se raspada. A taj raspadajući smrad preko zagađenih isparavanja i dalje truje druge, zdrave jabuke.
KORIJEN ONEČIŠĆENJA JE GRIJEH
Ovom slikom željela sam vam približiti situaciju čovjeka i grijeha. Grijeh je poput plijesni, ulazi u čovjeka i polako se množi mijenjajući njegovu strukturu, njegove sklonosti, želje, poglede, nastojanja, ideje, vrijednosti… jer grijeh teži ugodi, sebičnosti, egocentrizmu, dominaciji, prljavosti…
Čovjek koji je u grijehu počinje „truliti iznutra“ i tom truleži zahvaća i druge „jabuke“ tj. ljude oko sebe. Zato sv. Ivan Pavao II. u enciklici Solicitudo rei socialis (1987.) po prvi put u jednom socijalnom dokumentu izrijekom govori o »strukturama grijeha« a što se podrazumijeva pod tom sintagmom pojašnjava ovako: »Međutim, kad Crkva govori o grešnim situacijama ili kad društvenim grijesima označava određene situacije ili stanovito skupno ponašanje više ili manje raširenih društvenih skupina ili pak stanovništva cijelih država i blokova, ona zna i proglašava da su ti slučajevi društvenog grijeha plod, gomilanje i sažimanje brojnih osobnih grijeha. Prave odgovornosti, dakle, jesu odgovornosti osoba.« (apostolska pobudnica »Reconciliatio et Paenitentia« (2. prosinca 1984.))
Gledano tako začuđuje što Crkva nema, a to kaže i papa, Pavao VI., nikakvih gotovih rješenja, niti političke moći niti gotovih tehničkih rješenja u borbi protiv tih „grešnih struktura“.
Pa zar nam cijelo Sveto Pismo ne ukazuje na korijen problema zla, onečišćenja i propasti. Od prvih stranica Biblije vidimo kako sav nered dolazi preko grijeha. U raju je vladao sklad i red, sve je bilo po „ekološkim propisima“ – mogli bi danas reći. Do trenutka kad čovjek nije poželio biti kao Bog, uplesti se u razlučivanje onoga što je dobro, od onoga što zlo. Tada je prvi put prljavština došla u čovjeka. Kad se kaže da su Adam i Eva shvatili da su goli i morali se zaogrnuti smokvinim listom, to je simbolika za trenutak kad je čovjek počeo gledati drugoga s požudom, sebičnošću, kad je izgubio nevinost i čistoću. Čovjekovo srce se uprljalo i zato više nije bilo sposobno biti u zajedništvu s Bogom „hodati s Bogom“, a kako se grijeh gomilao tako je čovjek postajao sve veći lažac, bratoubojica, osvajač, rušitelj, zavoditelj, iskvaritelj… Proroci će zato stoljećima pozivati Božji narod: Razderite srca, a ne halje svoje.
A i sam Isus će jasno u Evanđelju reći da ništa izvana ne može onečistiti čovjeka, nego da čovjeka onečišćuje ono što izlazi iz njegova srca. U čovjekovom srcu dakle leži problem, leži ona plijesan grijeha! Svojom otkupiteljskom smrti na križu, kojom je platio cijenu za naše grijehe, Isus nam je dao lijek za čovjekovo prljavo srce: a to je sakrament svete ispovijedi.
U sakramentu pomirenja uspostavlja se ponovni red i odnos između Boga i čovjeka. A bez tog, duhovnog reda, nemoguć je bilo kakav istinski red oko nas. Jer stvarnost oko nas je slika stvarnosti onoga što je u nama. Svaki psiholog će vam reći da čovjek stvara oko sebe onakvo ozračje i onakav svijet kakav nosi u sebi. Gdje dakle leži početak puta prema „punoj održivosti u duhu cjelovite ekologije“ koju traži crkveni „Dikasterij za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja“ koji je papa Franjo ustanovio 31. kolovoza 2016. a koji ima za cilj brigu za neizmjerna dobra pravednosti, mira i skrbi za stvoreno? Sigurno ne u kojekakvim aplikacijama i borbama za ekološku održivost planete, odnosno stvaranje nove ekološke religije zelenih!
Crkva treba ustrajati na duhovnoj obnovi čovjeka, na ekologiji (očišćenju) duše. Kao mistično tijelo Kristovo, kao vidljivi znak Božjeg Kraljevstva na zemlji, Crkva treba ovom svijet nuditi rješenje duhovne prirode, jer kada se izliječi čovjekov duh, izliječiti će se i njegovo biće, a onda i svijet koji stvara.
GUBITAK OSJEĆAJA ZA GRIJEH
Crkva bi sa svojih propovjedaonica trebala naviještati kako problem današnjeg svijeta nije onečišćenje planete, nego onečišćenje duša. Duše su se pogubile u ovoj igri čovjeka koji želi biti Bog i odlučivati o tome što je dobro a što zlo, što je normalno, a što nije. Tako iz dana u dan vidimo sve nevjerojatnije stvari koje nažalost postaju istina: kao npr. kako je cool i normalno biti transrodna osoba, kako je sloboda ubojstvo tvog djeteta u utrobi, kako je normalno nekome skratiti život ili ubrizgavati eksperimentalna cjepiva milijunima ljudi
Današnji problem je taj što smo izgubili pojam o grijehu, osjećaj za grijeh i znanje što je to grijeh. A često puta nema ni one svjesne i čvrste odluke prvih kršćana da ne želimo više griješiti!
Sotoni je upravo najdraža ova igra sa našim savjestima – da ih otvrdne, iskrivi i relativizira – tako da ispada da ništa više nije grijeh! Međutim, grijeh je itekako teška stvar – on je prava bolest duše! KKC kaže kako je grijeh prije svega uvreda Boga, prekid zajedništva s njima, a onda i prekid zajedništva s Crkvom. Sakrament ispovijedi je baš stoga važan jer nas čisti i ponovno nas pomiruje s Bogom i braćom u Kristu. U ispovijedi pokajnici susreću milosrdnog Krista koji ih liječi, jača, krijepi i sjedinjuje s Ocem.
GOSPINE PRLJAVE HALJINE
Od početaka ukazanja Gospa naglašava koliko je za nju važna ispovijed. Jedan događaj posebno slikovito pojašnjava kako izgleda stvarnost grijeha i zašto je Međugorje postalo „ispovjedaonica svijeta“: „Na dan 2. kolovoza 1981. godine (znakovito jer je taj dan Gospa od Anđela i potpuni oprost u franjevačkim crkvama) Gospa se ukazala vidjelici Mariji Pavlović u njezinoj kući i rekla da kaže svima u svome susjedstvu neka siđu na gumno, mjesto koje se nalazi otprilike 200 m od stare Vickine kuće. Na gumnu se sabralo četrdesetak ljudi. Kad su zajedno počeli moliti, došla je Gospa i preko Marije pozvala sve prisutne da je dotaknu. Od mnogih dodira ostajali su prljavi otisci ruku na Gospinim haljinama. Kad se Gospa tako uprljana od njih udaljavala, Marija je gorko zaplakala. Kroz plač je pripovjedila ljudima što se dogodilo i kako su svojim dodirima „zaprljali“ Gospu. Jedan od prisutnih, Marinko Ivanković je zavapio: „Ljudi, braćo! Ujutro svi na ispovid!“ „Za vrijeme sutrašnjeg ukazanja Marija je pitala Gospu što su značile one fleke i zašto je otišla, a Gospa joj je odgovorila:'Draga djeco one crne mrlje su neispovjeđeni grijesi!' Tako smo mi shvatili da je Gospa tražila da se počnemo ispovijedati.“ (usp. D. Vidović: Spasenje čovječanstva str.90)
GOSPA NAS POZIVA NA POVRATAK SAKRAMENTIMA
Naši grijesi dakle nisu nešto „nevidljivo“, zapravo jesu nevidljivi ovim našim tjelesnim očima, ali duhovnima nisu. Itekako dakle prljaju i narušavaju naša „duhovna tijela“. A Gospa kao što smo vidjeli zna kako sve polazi od duha i duše, i da je njihovo zdravlje najvažnije za čovjekovo spasenje. Zato Gospa izričito kaže u poruci od 6. kolovoza 1982.: „Potrebno je pozivati ljude da se ispovijedaju jedanput mjesečno, a posebno prve subote u mjesecu. (...) Mjesečna ispovijed bit će lijek za Zapadnu Crkvu. Ovu poruku treba prenijeti Zapadu.“ (R. Laurentin str. 170)
Pa dragi moji čitatelji, iz svega ovoga što ste čuli, lako vam je zaključiti gdje se trenutno nalazimo i koji put trebamo slijediti.
Mogli ste vidjeti zašto Međugorje toliko smeta današnjem duhu svijeta, posebno zato jer svojim pozivima na ispovijed pokazuje koliko su za naš život važni sakramenti i koliko služe unutarnjem ozdravljenju cijelog našeg bića te koliko se upravo po sakramentima sjedinjujemo s Kristom. A u budućnosti tko zna kakve će još lukavije spletke sotona smisliti samo kako bi nas udaljio od sakramentalnog izvora spasenja i uzdigao do neke nove antikristološke ekološke religije kojoj nije za cilj spasenje čovjeka nego njegova propast uz bogaćenje nekolicine elitno izabranih.
Zato dragi čitatelji, obilježavajući 40. Obljetnicu Gospina ukazanja, vratite se molitvi i vratite se prvoj ljubavi – živom odnosu sa Isusom Kristom, baš kao što Gospa poziva: „Vratite se Bogu jer On je ljubav i mene je iz ljubavi poslao vama da vas vodim na putu obraćenja!“ i Želim da budete molitva za one koji nisu upoznali Boga ljubavi.“ (25.5. 2001.)
Piše: Paula Tomić/medjugorje-info.com
