U prethodnom smo odsječku čuli iz Isusovih usta da je preduvjet za navještaj kraljevstva Božjega neodgodivost nasljedovanja samoga Gospodina. Luka opetovano oslovljava Isusa atributom, naslovom "Gospodin" - on je Kyrios, što je naziv, pridjevak pridodan Isusovu imenu u ranoj Crkvi, nakon uskrsnuća. Rimski su carevi nazivali sebe Kyrios-Gospodin i Gospodar, dok je jedino Isus Krist pravi Gospodar i Gospodin. Tom riječju i imenom završavaju u Djela apostolska. Svi drugi nazovigospodari danas jesu, sutra ih već više nama, idu u zaborav, jedino ovaj jedini ostaje na svjetskoj pozornici – Isus Krist – Gospodin.
Sad se Isus nalazi na odlučnom putu prema Jeruzalemu i htio bi svojom porukom zahvatiti preko sedamdeset i dvojice učenika cijeli Izrael. Broj je znakovit. Onodobno je vladalo uvjerenje kako na svijetu ima toliko naroda, zatim i kod Mojsija imamo sedamdeset starješina, potom je to i broj Izraelovih sinova i potomaka koji su sišli u Egipat. Ne znamo za imena glasnika Radosne vijesti. Gospodin ih šalje po dvojicu kako bi njihovo svjedočanstvo bilo vjerodostojno pred slušateljstvom. I rana je Crkva slala po dvojicu učenika, apostola u misije. Jedan vodi riječ, drugi služi kao svjedok i potkrjepljuje svojom nazočnošću i molitvom izgovorenu riječ. Riječ iz usta dvojice svjedoka je vjerodostojna.
Učenici su Gospodinovi veleposlanici
Isus ih šalje osobno, njihovo nije samo prenijeti poruku, nego biti svjedoci, veleposlanici i predstavnici svoga odašiljatelja. Odaslanici i veleposlanici i pravno, pred javnošću i vlastima, ali i u svojoj osobi vrše službu reprezentacije svoga odašiljatelja. Apostoli su opunomoćeni te su dužni zastupati interese svoga odašiljatelja, i njihovo odašiljanje vrijedi samo za vrijeme odsutnosti odašiljatelja, a trne se i prestaje u trenutku njihova povratka svomu Učitelju, odašiljatelju. Isus ih šalje s posve preciznim naputcima kako se ponašati na putu, kako se odnositi prema onima kojima pristupaju i naviještaju poruku. Tko vas sluša, mene sluša… To ističe i podvlači trajnu vezanost apostola uz svoga Učitelja i nalogodavca te ističe autoritet samoga odašiljatelja.
Isus govori o žetvi. Žetva je naprosto prevelika, a u Ivanovu Evanđelju Isus poziva svoje učenike da podignu oči i obazru se te promotre polja kako je žetva velika, kako se polja bjelasaju, zlatnožuta za žetvu. Treba moliti za suradnike u velikoj Božjoj žetvi u svijetu. Oni su u svijetu gotovo nemoćni, poput janjadi među vukovima. Uzmemo li i pogledamo onako letimice svjetski grbovnik (heraldiku), vidjet ćemo kako nitko nema janje u svome grbu (osim Isusa Krista!), dok ćemo orla, medvjeda i lava pronaći redovito u grbovniku velikih obitelji, vladara, zbog njihove nadmoći i snage nad ostalim pticama i životinjama. Gospodin svojima ulijeva pouzdanje i hrabrost, ne trebaju se bojati. Pa kad čitamo i Pavlove spise, vidjet ćemo na kakve je sve križeve, nevolje i tjeskobe nailazio u svojim misijskim pothvatima. Odasvuda i na svakom koraku samo nevolje i progoni, tzv. apostolske peristaze. Ali je uvijek doživljavao Božju pomoć, bio je trajni svjedok iskustva milosti i pomoći samoga Gospodina.
Veleposlanik ne govori svoje – nego svog odašiljatelja
Isus daje i konkretne naputke spram ponašanja na apostolskome propovijedanju. Šalje svoje učenike bez ikakvih sredstava, bez hrane i pića, samo s jednim velikim pouzdanjem u Boga. Oni su u svojoj osobi dokaz blizine Božjega kraljevstva, i s pouzdanjem u Gospodina njima ne će ništa nedostajati. Nikada im ne će nedostajati onaj životni, egzistencijalni minimum. Oni trebaju poći na put siromašniji od prosjaka, bez igdje išta, bez štapa i torbe, bez obuće i sandala, pogotovo bez novca za pojasom. Njihov život i ponašanje trebaju biti poziv na obraćenje, životni poziv da čovjek ne stavlja svoju sigurnost u imanje i bogatstvo.
Na negativne naputke, što ne bi na putovanju smjeli činiti, slijede pozitivne smjernice, kako se ponašati. Treba sve biti usmjereno prema gostoprimstvu, a upravo gostoprimstvo bijaše jedan od temeljnih razloga za brzo širenje Radosne vijesti u ondašnjem helenističkom svijetu. Sve stoji u znaku mira, navještaj Radosne vijesti jest žetva mira koja ne trpi nikakve odgode niti odugovlačenja. Stvar je žurna, upravo kao kod vozila hitne pomoći. Isus kao da želi reći, u pitanju je sudbina i spas svijeta. Nema nepotrebna zadržavanja, pričanja, čavrljanja, "show-talks" kakve danas susrećemo u svim medijima, gdje je sve beznačajno, neobvezatno. Mir je naviješten već za Isusova rođenja onim "Božjim miljenicima" (usp. Lk 2,14), sad je došlo vrijeme da se ta poruka mira i konkretno ozbilji. Isusovi učenici nisu anđeli suda ni jahači apokalipse, oni su donositelji mira i mirotvorci.
Fra Tomislav Pervan - Međugorje
