Slušamo čitanje iz 15. Lukina poglavlja. Nakon oporosti i teških riječi iz prethodnoga poglavlja, gdje Isus prijetećim rječnikom traži od ljudi odreknuće od svega i temeljito, radikalno nasljedovanje njegove osobe, noseći svoj križ, u ovome poglavlju - koje je naslovljeno kao radosna poruka u Radosnoj poruci - imamo novu tematiku: Bog traži izgubljeno. Poziva on grješnike na obraćenje, ne samo načelno i općenito, nego upravo ovdje i danas. U Isusu je među nama Božje milosrđe, i svojim druženjem s grješnicima i carinicima Isus je od samih početaka svoga djelovanja smetnja i zazor pobožnicima u svome narodu, onim uzornim vjernicima, kojima je takvo Isusovo ponašanje naprosto spoticaj. Što je jednima sablažnjivo i zazorno, skandalozno, obraćenje samo jednoga jedinoga grješnika, koji je pronašao put u Očevu kuću, za Isusa i za ‘anđele Božje u nebu’ povod je za silno nebesko klicanje, slavlje i radost.
Iz one slike o kraljevskoj gozbi koju smo prethodno slušali Isus hoće da se Očeva kuća napuni, da nitko ne bude isključen od dara i milosti. Isus je jednostavno bio ‘slab’ prema čovjeku i prema čovjekovu sadašnjem stanju. U ovome petnaestom poglavlju imamo tri prispodobe koje govore o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmi i izgubljenu sinu - odnosno izgubljenoj braći i dobromu ocu, jer su obojica sinova na svoj način daleko od oca i očeva srca, obojica su izgubljeni. Isusove usporedbe ne samo da žele posvijestiti ljudima Očevu dobrotu i milosrđe, nego je Isusova nakana korigirati, ispraviti farizejsku sliku o Bogu. Bog je daleko veći nego što to ljudi mogu i zamisliti, on je dobar, on prašta, on zaboravlja prijestupke, on oprašta, on stvara iz ničega novo, iz ništa - iz grijeha (jer je grijeh ništavilo!) i od grješnika stvara pravednika i sveca. On se ne veseli grijehu ni smrti grješnika, nego se raduje čovjekovu obraćenju, spoznaji da je biti daleko od Oca ravno smrti. Samo je raskajani grješnik kadar prirediti Ocu veliku radost.
Uzmemo li pobliže ove Isusove usporedbe onda se čovjek divi Isusovoj ‘slabosti’ prema čovjeku. U usporedbi o izgubljenoj ovci pastir postupa nerazborito. Nije pametno ostaviti 99 u pustinji, stepi ili brdima, katkad na milost i nemilost divljim zvijerima, i zaputiti se u potragu za izgubljenom. Mogu nešto učiniti i spriječiti psi koji čuvaju stado, ali bez pastira ovce su izbezumljene i obezglavljene, to praksa govori. Ali kad treba pronaći i spasiti izgubljeno, Isus ne preže ni pred kakvim rizikom ili mukom. Prisjetimo se njegova postupka prema onoj ženi Samarijanki na Jakovljevu zdencu ili ulaska u Zakejevu kuću. Jednostavnost bez ikakve primisli i računice, ljubav bez granica.
Pa i ona slika sa ženom koja je izgubila novčić. Ona pali svjetiljku, pretražuje sve i kad je nađe, poziva svoje susjede na dobar domjenak da se s njome raduju i vesele, jer je pronašla izgubljeni novčić. Ondašnja kuća bez prozora, pod od nabijene ilovače, gline. Nema nikakve logike zbog novčića uznemirivati susjede i zbog pronađena novčića pripremati veliku zakusku. Zamislimo samo troškove: Vrijeme koje je potrošila dok je pronašla novčić, zatim trošak ugošćavanja susjeda daleko nadmašuju vrijednost jedne izgubljene drahme. Zacijelo ni deset drahma nije dovoljno za troškove objeda. Ali, kao što je rekao Pascal: Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje. Isusov zaključak: Eto, takva je radost u nebu zbog jednoga obraćena grješnika.
Pitamo se: Odakle ta ‘slabost’ u Isusa? On ima posve drukčiju logiku od naše ljudske. On je protiv računice i računanja jer je on ljubav. Ljubav u osobi. Isus je ljubav koja ne računa, ne dokazuje, ne mjeri, ne podiže nikakve granice ni brklje, ne sjeća se uvrjeda, ne postavlja nikakve uvjete. Isus uvijek djeluje iz ljubavi, prema svima, pa i prema farizejima i pismoznancima, a ne samo prema grješnicima i carinicima. Njemu je i ono najmanje vrijedno pozornosti i traženja. I najmanje je njegov stvor koji ne želi ispustiti iz svoje ljubavi, svoje skrbi i traganja. I cijelo se nebo raduje kad to maleno pronađe. Ujedno je bitno istaknuti i radost koja obuzima i pastira zbog pronađene izgubljene ovce te radost one kućanice koja je presretna zbog pronađena novčića. Radost se prelijeva, ona se ne zaustavlja na običnom pronalasku nego se pretače na druge.
Upravo se tako i Bog raduje zbog obraćena grješnika. Anđeli pjevaju i vesele se od sreće – tako Isus u tumaču ovih prispodoba te svoga ponašanja spram grješnika i nevoljnika. Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam – na poljanama zelenim on mi daje odmora, na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju - taj psalam poprima u svjetlu ovih Isusovih riječi novu snagu i svježinu. Kao da Isus poručuje svojim protivnicima: Pa ljudi moji, vi možete biti samo sretni zbog ovakva postupka, a ne stalno tražiti dlaku u jajetu i mrmljati, pokazivati svoje sitne duše.
Govorimo o neprocjenjivoj vrijednosti jedne ljudske duše ili života. Ta riječ nije dovoljno snažna da opiše ono što Isus čini i govori. I nije riječ samo o onome što je u čovjeku ‘vječno’, nego upravo ono njegovo zemaljsko, ljudsko, tjelesno, koje se izgubilo, odlutalo. Čovjek je izgubio sve, u lutanju i traganju izgubio sebe, i Bog ga u Isusu traži. Bog je poslao svoga Sina, ne da svijet osudi, nego da se svijet po njemu spasi. U Isusu je Bog u potrazi za svakim od nas. Nebo plače zbog izgubljena, a raduje se zbog obraćena grješnika. U obje Isusove slike u žarištu, u središtu je proces traženja i nalaženja. Na zaslonu je Bog koji traži i nalazi izgubljeno. Ne moramo mi tražiti Boga, on je prvi tražio nas, prvi uzljubio nas. Ne moramo ga tražiti u nebesima ili iznad oblaka, očajnički, pod svaku cijenu. Tko pretražuje svoju kuću, mora kleknuti, mora pasti i spustiti se na koljena. Ovdje je pred nama Isus na koljenima, sam Bog na koljenima, moli nas i tražeći nas. Bog se poistovjećuje s radošću.
Fra Tomislav Pervan Međugorje
