Pornografija i nasilje u društvu
Već smo opisali fenomen zrcaljenja i način na koji mozak uči gledanjem te u određenoj mjeri čak i oponaša ono što gleda. Za to su zaslužni zrcalni neuroni, koji se aktiviraju ne samo kada mi nešto radimo, nego i kada gledamo druge. Zbog toga nas filmovi tako lako mogu rasplakati ili nasmijati. Kada osoba gleda pornografiju, njezin mozak počinje oponašati emocije osoba koje vidi na ekranu. Jedno istraživanje u kojem su proučavani najpopularniji pornografski filmovi pokazalo je da 88 posto scena prikazuje fizičko nasilje, koje je gotovo uvijek usmjereno prema ženama, a žene na to nasilje reagiraju kao da u njemu uživaju ili ne pokazuju nikakvu reakciju.[1] Ako stalno gledamo nasilne spolne odnose, naš mozak takvo ponašanje počinje prihvaćati kao nešto prihvatljivo i očekivano. Analizom 46 različitih istraživanja u jednoj je studiji zaključeno da pornografija povećava vjerojatnost počinjenja seksualnog zlostavljanja, kao i vjerojatnost usvajanja uvjerenja da je silovanje mit, prema kojem se podrazumijeva da žena uvijek želi spolni odnos, a svako se njezino odbijanje tumači kao poziv muškarcu da joj pristupi agresivnije.[2] Jedna je druga analiza većeg broja istraživanja također pokazala kako je vjerojatnije da će osoba koja gleda pornografiju podržavati seksualno zlostavljanje, kao i da će ga sama počiniti.[3] Netko bi se na ovo mogao usprotiviti tvrdeći da jasno razlikuje stvarnost od fantazije, ali znanstvena istraživanja ipak govore sljedeće: ako učestalo gledamo scene u kojima žene na agresiju reagiraju pokazujući užitak, naš mozak nakon nekog vremena nauči da je takvo ponašanje poželjno. Nadalje, u novije vrijeme sve su češći primjeri takozvane osvetničke pornografije, kada bivši dečko privatne snimke svoje djevojke, koje je snimio uz njezin pristanak ili tajno, iz osvete proslijedi drugima ili objavi na nekoj pornografskoj stranici kako bi je osramotio. U jednom je istraživanju 20 posto ispitanika izjavilo da su njihove golišave slike dijeljene bez njihova pristanka, a 9 posto ispitanika takvim je slikama bilo ucijenjeno.[4] Dakle, pornografija ne samo da potiče nasilje nego postaje i sredstvo kojim se ono vrši.
Različiti su oblici nasilja koje pornografija potiče: od verbalnog nasilja i stvaranja pritiska na spolni odnos, preko emocionalnih manipulacija i prijetnji, pa sve do pravog fizičkog napada. Jedna studija pokazuje da postoji šest puta veća vjerojatnost da će konzumenti nasilne pornografije i sami počiniti silovanje, za razliku od pojedinaca koji nisu izloženi takvim sadržajima.[5] Naravno, to ne znači da će svaki gledatelj pornografije postati serijski silovatelj, no potpuno je kontradiktorno da živimo u društvu koje s jedne strane glasno poziva na zaustavljanje svakog oblika seksualnog zlostavljanja i degradacije žena, a s druge strane okreće glavu dok se milijuni ljudi svakodnevno, gledajući pornografiju, utvrđuju u uvjerenju da su ponižavanje i nasilje dio normalnog seksualnog odnosa.
Žalosni životi pornoglumaca
Sjećam se vremena – možda je to bio treći ili četvrti razred osnovne škole – kada se serija Baywatch prikazivala na televiziji. Sljedećeg bi dana svi dečki u razredu raspredali o zvijezdi serije Pameli Anderson, inače poznatoj Playboyevoj zečici: o tome kako ona savršeno izgleda, kako postoje časopisi gdje se slikala gola itd. Ona je u našim potpuno nezrelim glavama bila model s kojim treba uspoređivati druge žene i zaista je prava sreća što tada nismo imali pristup današnjim tehnologijama. Budući da je oko Pamele vladala tolika fama, istražujući ovu temu, sjetio sam se njezina imena i pronašao podosta zanimljivih podataka. Prije nekoliko godina Pamela je javno priznala da je u djetinjstvu bila više puta seksualno zlostavljana. Osim što je imala oca alkoholičara i majku koja je radila dva posla, vlastita ju je dadilja seksualno zlostavljala u razdoblju od šeste do desete godine. U 12. godini silovao ju je poznanikov brat, koji je tada imao 25 godina. Dvije godine poslije toga njezin je dečko organizirao zabavu na kojoj su je on i još šestorica njegovih prijatelja grupno silovali.[6] Takav je bio njezin spolni odgoj. I poslije svih tih trauma ona je postala golišavi model nad kojim su slinili mnogi muškarci diljem svijeta, od 10 do 90 godina. Nedavno je šokirala dio javnosti kada je oštro progovorila protiv pornografije, rekavši da je gledaju samo jadnici.[7]
Ona je još jedan veseli osmijeh s naslovnice iza kojega se krije vrlo žalosna priča. Ovakve su priče u pornoindustriji, nažalost, više pravilo nego iznimka. Mnogi su glumci žrtve seksualnog zlostavljanja, žive u siromaštvu, pate od raznih spolno prenosivih i psihičkih bolesti, a konzumacija droge za njih praktički predstavlja nužnost kako bi se mogli nositi s patnjom koju uzrokuje posao kojim se bave. Jedan je pornoglumac to ovako opisao: „Kada bi žene bile potpuno trijezne, bez alkohola ili droge, jamčim vam, većina bi ih doživjela živčani slom.“[8] Jedna je bivša pornoglumica izjavila da je 75 posto njezinih kolegica moralo imati vlastite vozače jer su neprestano bile pod utjecajem droge ili alkohola.[9] Iz svega se ovoga može zaključiti da pornografija žene zapravo ne otkriva, nego skriva: ona skriva njihove životne tragedije, traume, ovisnosti, uništene želje i snove – jer takve stvari, naravno, nisu nimalo privlačne za gledanje.
Trgovina ljudima i pornografija
U prosincu 2006. godine policija je u New Yorku uhitila nekog svodnika. Prilikom pretrage njegova automobila na sjedalu je pronađeno Pismo Willija Lyncha, djelo koje je nastalo prije otprilike 300 godina, a sadrži detaljne upute za robovlasnike o metodama kojima mogu izdresirati svoje robove: o tome kako ih slomiti, organizirati, indoktrinirati i okrenuti jednog protiv drugoga kako bi im bili što poslušniji.[10] Dotični svodnik nije bio zaljubljenik u povijest, nego moderni robovlasnik koji se odlučio poslužiti prokušanim metodama kako bi izdresirao svoje žrtve – robove suvremenog doba. Ropstvo, naime, nikako nije stvar prošlosti: procjenjuje se da danas u svijetu postoji 21 – 32 milijuna robova, odnosno žrtava trgovine ljudima. Iza nezakonite prodaje droge i oružja, trgovina ljudima po veličini je treća ilegalna industrija, ali ujedno i najbrže rastuća. Procjenjuje se da robovi svojim vlasnicima donose prihod od oko 150 milijardi dolara godišnje. Oko 22 posto suvremenih robova iskorištava se za prodaju seksualnih usluga, a prihodi tog oblika trgovine ljudima, tj. trgovine ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja (engl. sex trafficking), iznose oko dvije trećine ukupnih prihoda svih vrsta trgovine ljudima. Otprilike polovicu žrtava ovog tipa trgovine ljudima čine maloljetne osobe, a 80 posto ukupnog broja čine žene, dok prosječna dob koju dožive žrtve takve trgovine iznosi 49 godina. Najčešći je mamac kojim se služe trgovci seksualnim robljem hinjenje romantičnog interesa. I ne, to se ne događa u nekim dalekim, egzotičnim zemljama: samo u SAD-u 300.000 adolescenata godišnje postanu žrtve sex traffickinga.[11]
Ovi brojevi mnogima predstavljaju iznenađenje, jer prosječan čovjek trgovinu ljudima zamišlja otprilike u skladu sa sljedećim opisom iz jedne novinske reportaže: „Policija je upala u kuću u veljači 2002. godine, očekujući da će pronaći nezakonite migrantice koje rade za ilegalni bordel. Ono što su zatekli bile su djevojke između 14 i 17 godina. Sve su to bile Meksikanke bez dokumenata. No one nisu bile prostitutke – one su bile seksualne ropkinje. Razlika je velika: ove djevojke nisu radile za vlastiti profit. Njih su zarobili trgovci ljudima i čuvari koji su kontrolirali svaki njihov korak… Policija je pronašla bijednu verziju broda za prijevoz robova iz 19.st., s vječito upaljenim svjetlima u kupaonicama bez vrata, raspadnute madrace, te zalihu penicilina, pilula za dan poslije i mizoprostola (lijeka protiv vrijeda kojim se može izazvati pobačaj). Djevojke su bile blijede, iscrpljene i pothranjene.“[12]
Ovakvi su slučajevi istiniti i ima ih mnogo. No sex trafficking je puno širi pojam. SAD je 2000. godine donio zakon o zaštiti žrtava trgovine ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja u kojem je tu pojavu definirao kao bilo kakav komercijalni seksualni čin na koji je osoba primorana silom, prijevarom ili prinudom, ili bilo kakav komercijalni seksualni čin koji vrši osoba koja nije navršila 18 godina, neovisno o tome je li na taj čin primorana.[13] Ova je definicija važna jer znači da osoba ne mora biti premlaćena ili pod prijetnjom pištoljem natjerana na prostituciju da bi se moglo govoriti o trgovini ljudima: dovoljno je već da postoji neka emocionalna manipulacija, ucjena, zadržavanje dokumenata ili slično. Primjerice, ako muž tjera svoju ženu na prostituciju kako bi zaradili više novca – to je trgovina ljudima radi seksualnog iskorištavanja. Kad dečko nagovori djevojku da mu pošalje svoje golišave slike, a potom zaprijeti da će ih pokazati njezinim roditeljima ako se ona pred web-kamerom ne skine za strance koji će to platiti – i to je trgovina ljudima radi seksualnog iskorištavanja. Ako pornoglumac dođe na snimanje i otkrije da je scena koju mora odigrati puno odvratnija nego što mu je rečeno pa odbije nastupiti, a njegov mu agent zaprijeti otkazom – to je također trgovina ljudima radi seksualnog iskorištavanja. Imajući ovo na umu, možemo pokazati da postoje veze između pornografije i ovog oblika trgovine ljudima.
Neizravne veze
Elizabeth Smart oteta je iz svog kreveta 2002. godine, kada je imala 14 godina. Prvih ju je nekoliko dana njezin otimač opijao i silovao. Jednom joj je prilikom sav uzbuđen prišao i objavio: „Želim ti nešto pokazati; moraš to vidjeti, moraš to vidjeti!“ Zatim je izvukao nekoliko časopisa hardcore pornografije, počeo zuriti u te slike i govoriti o ženama na njima. Nakon što je završio, rekao joj je: „Sada ćemo mi to raditi.“ Devet ju je mjeseci svaki dan silovao, iznova i iznova. Elizabeth, koja se danas javno bori protiv pornografije i zlostavljanja žena, zaključuje: „Ne mogu reći da me on ne bi oteo da nije gledao pornografiju. Samo znam da je pornografija moj pakao učinila još gorim.“[14]
Najprije ćemo progovoriti o tome na koji način pornografija stvara plodno tlo za sex trafficking. Bez nje bi broj žrtava trgovine seksualnim robljem zasigurno bio znatno manji.
Manja osjetljivost. Izloženost pornografiji ljude čini manje osjetljivima na seksualno iskorištavanje i nasilje. Zbog toga se društvo kao cjelina manje trudi kako bi se te pojave spriječile, ali i pojedinci lakše okreću glavu, uvjereni da situacija nije toliko strašna. U tim je okolnostima izglednije da će se odlučiti i na kupnju takvih usluga, uvjeravajući sebe kako pritom nikome ne nanose zlo.
Čimbenik rizika. Osobe koje gledajući pornografiju o seksualnosti uče kroz prizmu nasilja i iskorištavanja, u okolnostima zlostavljanja ili siromaštva postaju podložnije manipulacijama i veća je vjerojatnost da će postati žrtve trgovine ljudima.[15]
Ponuda i potražnja. Gledatelji pornografije dobivaju želju isprobati ono što su vidjeli, zbog čega su skloni potražiti prostitutke koje im to mogu ostvariti. Budući da iz tog razloga raste potražnja za njima, javlja se potreba za nabavom novih prostitutki, a jedan je od vidova te nabave trgovina ljudima. Postoji istraživanje u kojem čak 80 posto bivših prostitutki svjedoči da su im klijenti pokazivali pornografske sadržaje kako bi objasnili što od njih traže.[16]
Priručnik. I trgovci ljudima koji obučavaju svoje ropkinje i kupci seksualnih usluga inspiraciju i ideje dobivaju iz pornografskih filmova.
Sredstvo za dresuru. Uz drogu, pornografija služi kao sredstvo za „omekšavanje“ žrtava kako bi ih se mentalno pripremilo za prostituciju.
Izravne veze
Nerijetko se događa da slučajevi trgovine seksualnim robljem i pornografija nisu tek blisko povezani, nego je riječ o istom. Tako su, na primjer, dva muškarca s Floride godinama hinili da imaju studio za snimanje reklama, oglašavajući da traže manekenke koje bi glumile u njima. Na snimanjima bi ih drogirali i potom silovali, a snimke prodavali na pornografskim stranicama. Na taj su način nesmetano poslovali punih pet godina.[17]
U listopadu 2019. jedna je majka ugledala svoje petnaestogodišnje dijete, koje je prije godinu dana oteto, na najvećoj pornografskoj stranici na svijetu, gdje je bilo objavljeno čak 58 njezinih snimaka. Policija je djevojčici uspjela ući u trag, pronaći je i osloboditi iz ropstva. Da netko toj majci nije dojavio gdje je vidio njezinu kćer, te bi snimke i dalje bile dostupne, a dijete bi i dalje bilo zarobljeno, ako bi uopće ostalo živo.[18] Iako su ih dotad vidjele možda i stotine tisuća ljudi, snimke su ipak uklonjene, ali se s vremena na vrijeme ponovno pojavljuju.
Tu je i slučaj djevojčice Jesse, koja je bila žrtva trgovine ljudima od svoje šeste godine pa sve dok nije pobjegla, u svojoj dvadeset i prvoj godini. Tijekom odrastanja, cijelo je vrijeme bila prisiljena snimati pornografske filmove. Iako je danas fizički slobodna, svaki put kad se ponovno pojave njezine snimke, osjeća se kao da je iznova siluju.[19]
Iz samog pornografskog filma nije moguće saznati jesu li glumci možda oteti, drogirani, prijeti li im se iza kamere pištoljem, niti jesu li zaista punoljetni. Čak i ako su „glumci“ zapravo žrtve koje pokazuju znakove otpora, gledatelj to ne može znati jer su scene silovanja i nasilja vrlo tražene i često snimane, pa je nemoguće razlikovati glumu od stvarnih situacija.
Postoji, međutim, još jedan teže prepoznatljiv oblik trgovine seksualnim robljem koji se dosta često pojavljuje u pornoindustriji, a odnosi se na one slučajeve u kojima se nikome ne prijeti pištoljem niti itko biva otet ili drogiran, ali je pristanak svih sudionika ipak vrlo upitan. Nerijetko se dogodi da osoba dođe na snimanje i otkrije kako scena koju treba odigrati nije ono što je prethodno dogovoreno. Takav je primjer Madlyne, koja se našla u dugovima i obratila agentu kako bi se zaposlila kao pornoglumica i tako zaradila nešto novca. Izjavila je da nema posebnih ograničenja i uvjeta za rad te potpisala ugovor na godinu dana. Kada je došla na svoje prvo snimanje užasnula se i htjela pobjeći, izgubivši svaku želju za bavljenjem pornografijom. Podsjetili su je da je potpisala ugovor, da povratka više nema i da će je tužiti za ogromnu svotu ako odmah ne odradi posao koji je čeka. Za vrijeme snimanja molila je aktere da stanu, no scena nije prekinuta sve dok je nije upropastila svojim plakanjem.[20] Madlyne je poslije nastavila raditi kao pornoglumica. Ona i mnoge njezine kolegice koje su doživjele slična iskustva nisu bile ni otete ni okovane lancima – sve bi se na kraju dana same odvezle kući i bile dobro plaćene za obavljen posao. No zakonska definicija sex traffickinga ne govori samo o fizičkoj prisili nego i o prijevari, ucjeni ili prinudi bilo koje vrste. Čak i u slučaju da je osoba prethodno dala jasan pristanak, on postaje nevažan „kad god je upotrijebljeno bilo kakvo sredstvo prinude”, kako stoji u naputcima UN-ova ureda za drogu i kriminal.[21]
U suvremenom svijetu postoji naglašen trend odbijanja kupovanja proizvoda koji se povezuju s dječjim radom, zlostavljanjem ili potplaćivanjem radnika. Vrijedi li to i za proizvode pornoindustrije? Često se čuje argument da su svi glumci u pornofilmovima odrasli ljudi koji su dali svoj pristanak. Ipak, možemo li zaista vjerovati na riječ industriji u kojoj najčešće završavaju oni koji nemaju drugog izbora, čiji radnici u visokim postocima konzumiraju opijate i psihički obolijevaju, industriji koja potiče najgnjusnije zločine protiv ljudskog dostojanstva?
Potreba društvenog odgovora
Pornografija nije problem pojedinca, nego društveni problem. Stoga se javno zdravstvo i zakonodavstvo moraju uključiti i donijeti regulative kojima bi se zaštitilo pojedince. Trenutno je zakonom predviđena samo zaštita maloljetnika, no jasno je koliko se ona uspješno primjenjuje ako znamo da je prosječna dob prvog susreta s pornografskim materijalom oko 13 godina, dok se u najranijim slučajevima to događa već u dobi od 5 godina[22]. Govor o ovisnostima obavezan je dio školskog programa, a ta je tema često prisutna i u medijima i popularnoj kulturi. Također, na svakoj kutiji cigareta imamo upozorenja o štetnosti pušenja, koje je na mnogim mjestima i zabranjeno. Ali kada smo posljednji put čuli da netko govori o štetnosti pornografije? Izloženost pornografiji jedan je od čimbenika koji dovode do slučajeva maloljetničkog seksualnog zlostavljanja[23]. Kada dijete koje je od najranije dobi izloženo pornografskom materijalu počne seksualno zlostavljati svoje vršnjake, tko za to treba odgovarati: dvanaestogodišnji maloljetnik[24] čija je sposobnost rasuđivanja upitna, roditelji koji nisu dovoljno kontrolirali kakvim sadržajima pristupa na svojim elektroničkim uređajima, školstvo koje nije pravovremeno provelo potrebnu edukaciju, izvršna vlast koja ni na koji način ne brine provode li se njezini zakoni ili pak sama pornografska industrija, kojoj nije nimalo stalo kome prodaje svoj proizvod ni kolika šteta zbog toga nastaje?
Nažalost, trend je takav da iz godine u godinu sve više ljudi pornografiju počinje smatrati moralno prihvatljivom. Ovdje se opet moramo orijentirati na SAD, gdje se jedino provode istraživanja javnog mnijenja na ovu temu. Gallupovo istraživanje iz 2018. godine navodi da 43 posto ispitanika pornografiju smatra moralno prihvatljivom, što predstavlja značajan porast u odnosu na 2011. godinu, kada je taj broj iznosio 30 posto[25]. Ovaj je trend i dalje prisutan iako se iz godine u godinu objavljuje sve više istraživanja o štetnosti pornografije.
Ipak, mnoge su zemlje prepoznale štetne učinke pornografije i odlučile poduzeti određene mjere kako bi zaštitile svoje građane i društvo. Pornografija nikada nije legalizirana u većini muslimanskih zemalja, kao ni u Kini ili Bjelorusiji, no mnogi su demokratski režimi također u novije vrijeme pokrenuli ofenzivu protiv internetske pornografije. Tako u Južnoj Koreji od 2008. godine postoje posebne postrojbe zadužene za suzbijanje svih vrsta internetske pornografije, njezino je raspačavanje ilegalno, a sve tražilice moraju biti usklađene sa zakonom. Rusija je 2016. zabranila prikazivanje pornografije koja uključuje ilegalne sadržaje (odnosno takve koji su rezultat incesta, silovanja ili trgovine seksualnim robljem), no budući da je te slučajeve praktički nemoguće dokazati, naposljetku je potpuno zabranjena većina pornografskih stranica. Indija je iste godine zabranila 857 pornografskih stranica, a Filipini su nešto slično poduzeli 2017. godine. Nepal je 2018. zabranio internetsku pornografiju zato što je ondje u razdoblju od deset godina nakon uvođenja brzog interneta stopa silovanja porasla tri puta. Tajland je zabranio internetsku pornografiju 2020. godine, do tada je bio među vodećih 20 zemalja po posjećenosti takvih stranica.
Američka savezna država Utah prednjači u donošenju protupornografskih zakona: 2016. godine proglasila je pornografiju javnozdravstvenom ugrozom, a ove je godine izglasan zakon prema kojem na bilo kojoj vrsti pornografskog materijala mora stajati jasno istaknuto upozorenje. Zakon je donesen ne samo zbog štetnosti pornografije nego i zato što, kako je naglasio predlagatelj, „mi, kao društvo, smatramo da ona nema društveno vrijednih svojstava”.[26] Naime, postoje društvene pojave koje, premda mogu izazvati i štetne posljedice, država treba dopustiti i štititi jer imaju neku neosporno pozitivnu ulogu koja je društvu potrebna i vrijedna čuvanja. Takav je primjer kritiziranje vlasti u vrijeme rata: iako to može narušiti društvenu koheziju te dovesti do pada morala i potencijalno lošijeg ishoda na bojišnici, sloboda govora predstavlja vrijednost koju društvo treba očuvati čak i u okolnostima velike egzistencijalne ugroze kao što je ratni sukob. Pornografija nema takvih svojstava. Ona ne promiče slobodu govora jer je lišena svakog autentično ljudskog izričaja; ne potiče socijalizaciju, nego svoje korisnike izolira; nije zabavan sadržaj koji doprinosi dobrobiti pojedinca, nego u čovjeku izaziva jad i nemoć. Teorijsko-pravne osnove za strožu zakonsku regulaciju već sada postoje, a mišljenje će se javnosti promijeniti kada javne rasprave na ovu temu budu češće i kada zatomljeni krik brojnih žrtava pornografije odjekne medijskim prostorom.
Dosad smo, služeći se suvremenim istraživačkim saznanjima, govorili o štetnim utjecajima pornografije na pojedinca i društvo. No što bi se dogodilo kada bi nekim čudom znanost i zakonodavstvo pronašli savršena rješenja koja bi uklonila sve njezine negativne posljedice, kada pornografija više ne bi stvarala ovisnost niti prikazivala nasilje, a sama industrija bila pročišćena od svakog oblika iskorištavanja i zlostavljanja? Bi li pornografija tada postala prihvatljiva ili ipak ne bi? Da bismo dobili odgovor na ovo pitanje moramo napustiti okvire prirodnih znanosti i okrenuti se teologiji. O tome više u idućem nastavku.
