Harvardska studija o sreći
Na Harvardu, možda najpoznatijem svjetskom sveučilištu, godine 1938. pokrenuto je jedinstveno istraživanje u kojem su znanstvenici odlučili trajno pratiti živote i zdravlje 268 harvardskih studenata. S pomoću različitih medicinskih ispitivanja, upitnika i intervjua znanstvenici bez prekida već 82 godine prate živote svojih ispitanika. Jedan je od njih bio i američki predsjednik J. F. Kennedy. S vremenom su u istraživanje uključene i obitelji ispitanika, te ono danas obuhvaća oko 1300 potomaka izvorne skupine. Cilj mu je otkriti tajnu dugog, zdravog i sretnog života. U početku su se znanstvenici prvenstveno vodili idejom genetskog i biološkog determinizma (stavom da nas priroda unaprijed određuje), očekujući da će odgovore koje traže pronaći u tom kontekstu. Nitko nije pridavao veliku pažnju emocijama i vezama. No nakon nekoliko desetljeća istraživanja postalo je jasno da je stvaranje bliskih odnosa s drugim ljudima, a ne novac ili slava, ono što ljude čini sretnima i pomaže im u nošenju sa životnim nedaćama, te čak odgađa fizičke i psihičke bolesti. Oni koji su s 50 godina bili najzadovoljniji svojim odnosima ujedno su bili fizički najzdraviji s 80 godina. Istraživači su zaključili da najbolji preduvjeti za ostvarenje dugog i sretnog života nisu ni društveni status, ni inteligencija, pa čak ni geni, već kvalitetni bliski odnosi s drugim ljudima. Tajna je uspješnog života u uspješnim odnosima![1] Zanimljivo je da u hrvatskom jeziku riječ sreća potječe od prasl. riječi sretja, što znači ‘događaj’ ili ‘susret’. Čak i naš jezik svjedoči kako čovjek sreću pronalazi u susretu s drugom osobom!
Ako nas sretnima čine kvalitetni odnosi, tada sve što uništava naše odnose uništava i našu sreću. U prethodnom smo članku govorili o tome kako pornografija uništava naš mozak i nas same kao osobe – i tu bi prestala svaka šteta da je ljudski život nalik izoliranom otoku, ali nitko ne živi na taj način. Živimo u različitim odnosima s drugim ljudima, u krugu obitelji i prijatelja, na poslu, u zajednici. Nažalost, pornografija stubokom mijenja i iskrivljuje način na koji se odnosimo prema drugima, što ovaj članak ima za cilj pokazati.
Čovjek uči gledajući
U prethodnom smo članku spominjali leptire i kokoši, a sada ćemo malo govoriti o majmunima, odnosno o jednom talijanskom istraživanju iz ’90-ih godina prošloga stoljeća. Znanstvenici su na glavu majmuna priključili elektrode koje su mjerile njegovu moždanu aktivnost tijekom izvođenja određenih motoričkih aktivnosti, primjerice prilikom uzimanja predmeta ili za vrijeme jela. U nekom je trenutku, igrom slučaja, na drugom kraju prostorije majmun ugledao jednog od znanstvenika kako jede kikiriki, a mjerni se uređaj oglasio kao da sâm majmun jede. Ovo je otkriće poslije dobilo naziv zrcaljenje, a za taj su fenomen zaslužni takozvani zrcalni neuroni. Vrlo pojednostavljeno, možemo ga objasniti ovako: kada promatramo ljude kako izvode određene radnje, u našem se mozgu odvijaju reakcije kao da sami radimo isto. Zbog toga puno lakše učimo iz pokazanog primjera nego proučavajući tekstualno objašnjenje. Primjerice, kada gledamo plesni pokret druge osobe, naš se mozak u određenoj mjeri ponaša kao da mi sami izvodimo taj pokret, pa ga tako na neki način već usvajamo i učimo, što se ne događa kada o njemu čitamo iz udžbenika. Slično tome, kada malom djetetu plazimo jezik, ono nas automatski oponaša i odgovara plazeći jezik nama, a kada vidimo nekoga da zijeva i mi počinjemo zijevati. Ovo vrijedi i za smijanje, plakanje, reakcije na tuđe emocije i slično, a objašnjava i fenomen zaraznog smijeha, zbog kojeg u nekim televizijskim emisijama imamo publiku koja se smije i plješće. Zahvaljujući ovom svojstvu ljudskog mozga, mi gledajući učimo, a naš se mozak postepeno mijenja po principu neuroplastičnosti, o čemu smo već govorili. Nažalost, to također znači da mozak, ako gledamo loše stvari, u stanovitom smislu automatski usvaja i takvo ponašanje. Taj je proces još snažniji ako gledamo nešto uzbudljivo, nešto što je povezano s našim emocijama.[2]
Osim što remetimo sustav nagrađivanja našeg organizma, gledajući pornografiju učimo da je ono što vidimo stvarnost koju treba oponašati. Naša „pornificirana“ kultura stvara okolnosti koje su pogodne za donošenje vrlo loših odluka, jer u zatrovanoj okolini loše odluke pojedincu imaju smisla. A kakvoj nas to stvarnosti uči pornografija, koja je danas glavni izvor informacija o seksualnosti[3], i kako gledanje pornografije utječe na naš emocionalni život?
Negativna slika ljudskog tijela
Pornografija je povezana sa stvaranjem izrazito negativne slike o vlastitom tijelu, što uzrokuje gubitak samopouzdanja te povećava nesigurnost zbog fizičkog izgleda, ali i anksioznost i teškoće u uspostavljanju romantičnih odnosa.[4] Pornoglumci su prikazani kao da njihovo tijelo ima samo jednu svrhu – seksualno zadovoljstvo. Pornografija postaje normativ za izgled golog ljudskog tijela i za ponašanje u spolnom odnosu. Gledajući takva uglavnom kirurški, šminkom i filmskom montažom neprirodno dorađena tijela, korisnik pornografije počinje uočavati kako on tome nije sposoban konkurirati. Ova se negativna slika ne odnosi samo na vlastito tijelo, nego i na tijelo partnera: konzumenti pornografije počinju i svoje partnere uspoređivati s glumcima te stvarati pritisak da u spolnom odnosu moraju oponašati ono što vide u filmovima, tražiti jednaku količinu užitka itd. Iz već navedenih objašnjenja neuroloških mehanizama jasno je da se stvarna osoba ne može natjecati s pornografijom, zbog čega dolazi do nesuglasica u svakodnevnim odnosima ili čak do uništenja veze. Spolni odnos sa stvarnom osobom prestaje biti prilika za dublje povezivanje i intimno prihvaćanje drugoga te postaje samo loš pornografski film koji treba odmah prekinuti i naći neki bolji kanal.
Izoliranje korisnika
Kao i sve ovisnosti, i pornografija dovodi do izoliranja korisnika od njegove okoline.[5] Što se više osoba prepušta pornografiji, to je sklonija emocionalno se udaljiti od stvarnih ljudi. Ovisnost o pornografiji još uvijek je tabu-tema, zbog čega konzumenta koji shvati da ima problem obuzima osjećaj srama i manje vrijednosti, pa umjesto da se otvori drugome i potraži pomoć, utjehu traži u gledanju pornografije, ulazeći tako u začarani krug u kojem sve više gubi interes za stvarne ljude. Naposljetku ga stalna potreba za nečim novim lako može navesti na ilegalne aktivnosti poput gledanja incesta, pedofilije ili stvarnih silovanja, što dodatno povećava njegovu izoliranost, povrh činjenice da na taj način izlazi izvan okvira zakona. U već spomenutoj harvardskoj studiji stoji zaključak: “Usamljenost ubija. Snažna je kao pušenje ili alkoholizam.”
Uništene veze
Nije samo fizički izgled pornoglumaca ono čemu bi stvarni partner trebao konkurirati nego je to i njihovo potpuno neprirodno ponašanje. Kako ih se nerealno prikazuje u pornofilmovima, žene su uvijek željne seksa, s bilo kim i bilo kada; uvijek prate ritam koji muškarac nameće, koliko god agresivan bio; uvijek doživljavaju vrhunac; neprirodno su glasne, uzbuđene i ekstatične; nikada nisu umorne niti im treba pauza… Već smo pojasnili neurološke procese koji pokazuju da je određenim dijelovima mozga nemoguće prepoznati razliku između fantazije i stvarnosti, između glume i stvarnoga života, a to nam potvrđuju i suvremena društvena istraživanja. U jednoj su skupini ispitanika gotovo svi naveli da su o spolnim odnosima učili gledajući pornografiju. Također, brojne djevojke svjedoče kako su ih njihovi dečki nagovarali sve dok ne bi popustile i pristale na spolne odnose u kojima bi odigravali scene koje su vidjeli u pornografskim filmovima, a koje uključuju bolne i neugodne radnje te glumljenje pretjeranog oduševljenja.[6] Stoga nije nikakvo čudo da gledanje pornografije višestruko uvećava vjerojatnost nevjere i razvoda[7], izaziva gubitak interesa za spolne odnose i općenito za ulaganje u vezu, narušava poimanje vrijednosti braka i monogamije, te u konačnici smanjuje zadovoljstvo vlastitim seksualnim životom.
Seksualna disfunkcija
Jedan od velikih problema generacije ovisnika o pornografiji jesu poremećaji seksualne disfunkcije. Istraživanja pokazuju da je od pojave masovno dostupne internetske pornografije učestalost poremećaja erektilne disfunkcije u mlađoj populaciji porasla za 1000 posto![8] Dok su istraživanja na prijelazu u novo tisućljeće govorila da se ovaj poremećaj pojavljuje u samo 2 do 5 posto muškaraca mlađih od 40 godina, novija istraživanja govore o porastu od 14 do čak 35 posto. Učestalost pojave sniženog libida (tj. gubitka želje za spolnim odnosima) varira između 16 i 37 posto, ovisno o istraživanju. Jedno istraživanje pokazuje kako je među seksualno aktivnim muškarcima u dobi od 16 do 21 godine njih čak 26 posto imalo problema s erektilnom disfunkcijom.[9] Istraživanje u kojem su sudjelovali talijanski maturanti otkriva da je 16 posto onih koji najmanje jednom tjedno konzumiraju pornografiju osjećalo abnormalno slabu želju za seksom, dok je u onih koji ne gledaju pornografiju taj postotak bio jednak nuli.[10] Zaključak jedne druge studije glasi: na mnoge ljude pornografija djeluje tako da povećava samu želju za seksom, ali smanjuje sveukupno seksualno zadovoljstvo.[11] Posebno zabrinjavajuće istraživanje dolazi iz Japana, gdje skoro svaka treća mlada osoba ne pokazuje nikakav interes za spolne odnose ili osjeća odbojnost prema njima.[12]
Preispitivanje vlastitog seksualnog identiteta
Nerijetko se događa da ovisnička potreba za novim pornografskim podražajima osobu dovede u stanje zbunjenosti u kojem počinje propitkivati svoj seksualni identitet. Jedno je američko istraživanje pokazalo da je 20 posto heteroseksualnih muškaraca gledalo homoseksualnu pornografiju, dok je u obrnutom slučaju taj broj iznosio do 55 posto.[13] No ova zbunjenost i preispitivanje vlastitog seksualnog identiteta, kao i rađanje mnogih fetiša, zapravo ne predstavljaju otkrivanje prave seksualnosti neke osobe, što je vidljivo iz svjedočanstava mnogih bivših ovisnika o pornografiji koji priznaju kako su sve te pojave nestale onoga trenutka kada su je prestali konzumirati.
Ali ja ću drukčije!
Ovaj je usklik sličan onom klasičnom izgovoru svakog pravog ovisnika: „Mogu prestati kad god poželim.” Ne postoji način na koji se pornografija može gledati s odmakom, prema logici: „Uzet ću što želim, ali neću dopustiti da ona mijenja moje mišljenje, moju osobnost i moje ponašanje.” Znanstvena istraživanja govore suprotno takvim razmišljanjima. Kako pokazuju rezultati istraživanja dokazanih neuroloških procesa kao što su zrcaljenje, sustav nagrađivanja i Coolidgeov efekt, nitko ne može ostati neutralan i nepromijenjen gledajući pornografiju. Ne postoji nijedna studija koja dokazuje da gledanje pornografije doprinosi poboljšanju kvalitete života ili međuljudskih odnosa na bilo kojem području, ali se zato neprestano objavljuju znanstveni radovi koji pokazuju suprotno.
Mozak osobe koja učestalo gleda pornografiju prikazano nasilje registrira kao poželjno ponašanje, a određeni dijelovi mozga proživljavaju to nasilje kao da ga dotična osoba sama čini. Ako je mozak tisuću puta proživio takva iskustva, hoće li volja i samodisciplina korisnika biti dovoljni i moći se oduprijeti želji otetog mozga da slično nasilje počini u stvarnosti?
U ovom smo članku opisali kako pornografija utječe na naš emocionalni život. No pornografija ne čini zlo samo svome konzumentu, uništavajući njegov mozak, mentalno zdravlje i životni potencijal, nego također ozbiljno šteti nedužnim ljudima u njegovoj okolini. Na koje se sve načine taj negativan društveni učinak ostvaruje, objasnit ćemo u idućem članku.
