Zašto je ovo važna tema?
Da bi pornografija postala široko rasprostranjena bilo je potrebno stvoriti neke kulturne i tehnološke preduvjete. Godine 1953. Hugh Heffner je objavio prvi broj svojeg erotskog časopisa Playboy. Iako je pornografija postojala puno prije Heffnera, njegova je „zasluga” to što je pornoindustriju pogurao na velika vrata. Otada je više ne gledaju samo problematični perverznjaci iz nižih društvenih slojeva, već ona postaje „zabava za odrasle“, opravdana i uljepšana činjenicom da se u njegovu časopisu pored golišavih slika nalaze članci uglednih ljudi o ozbiljnim temama. S druge strane, na području znanosti prekretnicu označava osnivač seksologije Alfred Kinsey, koji počinje provoditi svoja etički i metodološki upitna istraživanja. Sve je ovo utrlo put seksualnoj revoluciji, u sklopu koje se normalizira golotinja, pornografija, masturbacija i razni drugi oblici – kako se to voli nazivati – izražavanja seksualnosti. U doba Heffnera i Kinseya pornografski su se filmovi mogli gledati isključivo u kinima, što je mnogima bilo vrlo nezgodno, ali je s pojavom videokaseta svima omogućeno uživanje u pornografiji u privatnosti vlastitog doma.
A onda na scenu stupa internet! Broj pornografskih stranica rapidno raste i uskoro trećinu cjelokupnog internetskog prometa čini pornografija. Kako bi privlačili veću pozornost, pornofilmovi s vremenom postaju sve mračniji. Ono što se prije smatralo „žestokim“, danas je tek tipičan pornografski sadržaj. U eri nakon Playboya zlostavljanje i degradacija ljudskosti postaju neizostavna sastavnica pornografije, a ono s čime je Hugh Heffner započeo danas predstavlja očekivani element uobičajenih televizijskih serija i filmova. Teško je pronaći zabavni medijski sadržaj bez ikakvog prikaza seksa ili golotinje.
Kada govorimo o pornografiji, važno je imati na umu definiciju samog pojma, koji obuhvaća mnogo više od pornografskih filmova. Riječ je o bilo kakvom prikazu erotskih radnji (riječima, glazbom, slikom ili videom) s ciljem izazivanja seksualnog uzbuđenja. Pornografija, dakle, može biti i roman ili pjesma. Za ilustraciju, dovoljno je prisjetiti se brojnih primjera popularnih videospotova koji nemaju gotovo nikakve veze s pjesmom, nego im je cilj seksualno uzbuđivanje gledatelja.
Sadašnje su statistike zastrašujuće! Prema istraživanjima, više od dvije trećine dječaka u dobi od 13 godina i djevojaka u dobi od 14 godina gledalo je pornografiju.[1] Danas postoji oko 4,2 milijuna pornografskih internetskih stranica, od čega njih oko 100 000 nudi dječju pornografiju. Samo jedna pornografska stranica ima 115 milijuna posjeta dnevno, a ukupno nudi 4,3 milijarde sati sadržaja za gledanje. To je 500 000 godina pornografskog materijala na samo jednoj stranici! Najtraženije su riječi na Googleu sex, and i the. Gotovo trećinu internetskog prometa čine pornografski sadržaji.[2]
„Nalazimo se usred masovnog društvenog eksperimenta koji snažno oblikuje živote mladih ljudi diljem svijeta. Nikada prije djeca i mladi nisu imali slobodan pristup hardcore pornografiji, koja se temelji na degradaciji, obezvređivanju i ponižavanju žena.“ (prof. Gail Dines)
Zašto je pornografija privlačna?
Što je to toliko privlačno u pornografiji da joj se većina ljudi tako olako prepušta? Tri su faktora koja tome najviše doprinose, a sva su tri blagodati lakog pristupa internetu: anonimnost, besplatnost i dostupnost (engl. AAA: anonymity, affordability, accessibility).
Postoje mnogi „argumenti” koji se navode u prilog pornografiji, načini na koje ona naizgled može poboljšati nečiji život: ona pruža užitak, uči o seksu, uklanja mentalne barijere vezane za seksualnost, pokazuje otvorenost prema seksualnim manjinama, potiče na istraživanje vlastite seksualnosti, nudi inspiraciju za stvarne odnose, olakšava stres, omogućuje odmak od problema i lakše nošenje sa životom… A tu je i ona najvažnija i najčešće upotrebljavana rečenica: „Ne šteti nikome!“
Ovome je nizu članaka svrha pokazati zašto je pornografija izuzetno štetan i opasan fenomen čije se razorno djelovanje proteže na tri područja: ona uništava čovjekov mozak, ozbiljno narušava njegov emotivni i društveni život te u konačnici dovodi do degradacije cijeloga društva. U ovom početnom članku bavit ćemo se prvom žrtvom pornografije – mozgom njezina konzumenta.
Natprirodni podražaji
Nikolaas Tinbergen je nizozemski biolog koji je 1973. godine dobio Nobelovu nagradu za svoja istraživanja o ponašanju životinja. Jednom prilikom, dok je proučavao parenje leptira sivca, otkrio je da raznolikost boja i oblika šara na krilima leptirica podražava muške leptire i potiče ih na parenje. Mužjacima su bile zanimljivije ženke koje su imale izražajnije boje i šare na krilima. Ubrzo mu je na pamet pala zanimljiva ideja: izrezao je karton i na njemu nacrtao leptira s neprirodno velikim šarama i izrazito žarkim bojama te ga zatim postavio među leptire. Lažni je leptir odmah privukao pažnju svih mužjaka, a neki su se pokušali i pariti s njime, istodobno potpuno zanemarujući prave ženke koje su letjele oko njih. Slično je ponašanje otkriveno i kod mužjaka australskog krasnika, kukca kornjaša specifičnog po upadljivim bojama, koji se pokušavao pariti sa smeđom pivskom bocom koju je zamijenio za partnericu nevjerojatno velikih dimenzija. Zašto bi se životinje ponašale ovako suludo, trošile svoju dragocjenu energiju i izlagale se riziku da postanu žrtve predatora zbog nečega što je potpuno lažno? Tinbergen je svojim eksperimentima otkrio da se mozgom može manipulirati tako da se prvo utvrdi što ga potiče na određeno ponašanje, tj. na kakve podražaje reagira, a zatim napravi neprirodno uvećana verzija tih podražaja, kojoj će mozak uvijek davati prednost pred prirodnim podražajima.[3] Principe slične ovima iz životinjskog svijeta možemo uočiti i u načinu rada ljudskog mozga.
Sustav nagrađivanja
Postoji jedan sustav u našem tijelu koji nazivamo sustavom nagrađivanja, a koji je jako važan za našu motivaciju i općenito funkcioniranje. Pokušat ćemo ga ovdje u nekoliko rečenica vrlo pojednostavljeno objasniti za naše potrebe. Mozak prepoznaje ono što je važno za nas i naše tijelo: primjerice, važan je unos vode, hrane, intimni odnosi, briga za djecu, povezanost između ljudi, ostvarivanje ciljeva… Kada ispunjavamo te potrebe, mozak nas nagrađuje tako što otpušta tvar koja se zove dopamin, a zaslužna je za osjećaj sreće i radosti, ali i za osjećaj euforije i ekstaze ako je prisutna u većim količinama. Zato nakon jela nismo samo siti nego i sretni: mozak nas tako nagrađuje što smo učinili nešto dobro i važno. S druge strane, ako smo gladni, nismo samo slabi nego i nervozni. Mi ljudi funkcioniramo na taj način da se mozak, neovisno o našoj volji, brine da slučajno ne bismo zaboravili na ono što nam je životno važno. Ako se to ipak dogodi, mozak zaustavlja oslobađanje dopamina i šalje signale da moramo poduzeti nešto po tom pitanju jer ćemo u protivnom zbog nedostatka dopamina patiti, postati bezvoljni i depresivni: doći ćemo u stanje iz kojega ćemo samo htjeti što prije pobjeći. Bez pravilnog rada ovog sustava čovjek ne može funkcionirati ni na kojem području.
Zloupotreba sustava nagrađivanja
Nažalost, ovaj je mehanizam na djelu i u nekim drugim životnim procesima: sustav nagrađivanja predstavlja temelj svih ovisnosti. Droga, alkohol, kocka i drugi izvori ovisnosti djeluju tako što natprirodnim podražajima potiču mozak na lučenje vrlo velikih količina dopamina, što osobu dovodi do stanja euforije. Sve bi bilo u redu da poslije, nakon što euforija prođe, ne dolazi do znatnog smanjenja daljnjeg lučenja dopamina zbog manjka natprirodnog podražaja na kojeg je mozak sada naviknut. Dolazimo u stanje u kojem nam život izgleda neizdrživo: bez dopamina postajemo nesretni, depresivni, utučeni i spremni učiniti sve da zadovoljimo svoju ovisnost i da dođe do otpuštanja ove tvari u mozgu. No nisu samo kemikalije poput narkotika jedina prijetnja ljudskom mozgu. Nažalost, naša je kultura stvorila i određene proizvode i ponašanja koja su naizgled prirodna, ali zapravo predstavljaju pretjeran podražaj. Ona potiču lučenje velike količine dopamina i stvaraju neprirodan osjećaj euforije te tako nastaje štetna ovisnost iz nečega što na prvi pogled može izgledati potpuno bezazleno. Uzmimo za primjer neke proizvode prehrambene industrije. Kada pojedemo jabuku, naš mozak pozitivno reagira jer smo učinili nešto korisno za naše tijelo, no znanstvenici su otkrili da mozak ne reagira tako zbog cijele jabuke, nego zbog pojedinih prirodnih tvari u jabuci koje podražuju naše nepce, a zatim i mozak. Uspjeli su izolirati te tvari i umjetno stvoriti slične, a potom ih u neprirodno velikoj količini dodati šećeru te tako dobiti jeftine slatkiše koji u našem mozgu stvaraju neprirodnu euforiju. Naša nepca na te umjetne arome reagiraju kao da smo uzeli ogromnu količinu hranjivih vitamina i prirodnih šećera koje nalazimo u voću, pa stoga javljaju mozgu da nas nagradi adekvatnom količinom dopamina, ali zapravo smo prevareni i izmanipulirani. U tablici koja slijedi imamo nekoliko primjera prirodnih podražaja koji potiču naš sustav nagrađivanja i usporedno s njima odgovarajuće primjere neprirodno pojačanih podražaja u svrhu manipuliranja našim mozgom.
Prirodni podražaji Natprirodni podražaji
Hrana – dobra i hranjiva Junk food – pretjerana količina masti, šećera i soli (pizza, čokolada, sokovi, čips)
Povezivanje sa stvarnim ljudima – stvaranje autentičnih osjećaja bliskosti i sigurnosti Društvene mreže – 500 „prijatelja“
Seks – dodir, miris, slušanje, gledanje, autentično povezivanje i intimnost Internetska pornografija – voajerizam, samo gledanje, sigurna udaljenost, nema povezivanja, dostupno na zahtjev
Novosti – učenje, vještine Novosti s portala i društvenih mreža – gomila površnih i nebitnih informacija
Postignuća – uspješno odrađen posao Virtualne nagrade u kompjutorskim igrama
Mozak je plastičan
Moramo spomenuti još jedno svojstvo ljudskog mozga – neuroplastičnost. Naš je mozak plastičan, tj. promjenjiv: s vremenom se mijenja ovisno o tome kako ga koristimo. Ako neke radnje stalno ponavljamo, mozak zaključuje da su te radnje važne i izgrađuje čvršće sinaptičke veze koje su prilikom njihova izvođenja aktivne te nas putem sustava nagrađivanja potiče da ih nastavimo izvoditi. Ovaj princip možemo ilustrirati jednim zanimljivim istraživanjem u kojem je proučavana struktura mozgova londonskih taksista.[4] Svi su taksisti imali izrazito razvijen dio mozga koji je zadužen za prostornu inteligenciju jer su svakodnevno na poslu upotrebljavali taj dio kako bi pronašli najbolji put do svojih odredišta. Ovo nam govori da mi svoj mozak tijekom života fizički oblikujemo i mijenjamo svojim ponašanjem.
Posljedice pornografije
Slično istraživanje kao ono provedeno na uzorku londonskih taksista provedeno je i na uzorku korisnika pornografije. Iznenađenje se sastojalo u tome što oni nisu imali posebno razvijen dio mozga koji je zadužen za spolne odnose, već jedan drugi – onaj koji je zadužen za ovisnosti. Njihov je mozak bio vrlo sličan mozgu ovisnika o kocki ili alkoholu.[5] Ovo nam istraživanje otkriva da su prilikom gledanja pornografije i prilikom pravog spolnog odnosa ili seksualnih maštarija o stvarnoj osobi aktivni različiti dijelovi mozga. Zbog natprirodnih podražaja koji su lišeni zdravog konteksta, gledanje pornografije potiče lučenje vrlo velikih količina dopamina i posljedično stvara osjećaj euforije koji je, kao kod svih ovisnosti, vrlo kratkoga vijeka. S vremenom se sinaptičke veze u mozgu koje su aktivne prilikom gledanja pornografije osnažuju, dok one koje su aktivne prilikom stvarnih spolnih odnosa ostaju slabije. Ove različite reakcije na prave spolne odnose i gledanje pornografije vidimo u prednjem dijelu mozga, u čeonom režnju, koji signalizira donjem dijelu, tj. limbičkom sustavu, da počne lučiti dopamin. Limbički sustav ne razlikuje je li taj signal posljedica gledanja pornografije ili seksualnog odnosa, kao što ne razlikuje šećer s umjetnim aromama od pravoga voća: on samo luči dopamin, kako mu čeoni režanj nalaže. Budući da u oba slučaja imamo istu reakciju, tj. lučenje dopamina, lako dobivamo dojam da je i kod pornografije i kod spolnog odnosa riječ o istom podražaju, a ne različitom, kao što pokazuje ovo istraživanje. Općenito uzevši, kada govorimo o radu mozga, ako nas jedna aktivnost pretjerano okupira, drugi dijelovi mozga postaju slabiji. U jednom je istraživanju čak uočeno da je u korisnika pornografije bio smanjen dio mozga koji je zadužen za učenje, iako to nužno ne ukazuje na postojanje uzročno-posljedične veze.[6] Međutim, važno je napomenuti da se u vrijeme adolescencije mozak nalazi na vrhuncu neuroplastičnosti i dopaminskih previranja te je upravo tada najpodložniji promjenama i vanjskim utjecajima – zato je to doba kada se najčešće započinje s ovisnostima, u koje spada i pornografija.
Posljedica svega ovoga jest fizički izmijenjena struktura mozga: više se ne ponašamo prirodno i zdravo, nego poput Tinbergenovih leptira trošimo životnu snagu na laž i obmanu. Spolni odnos, sa svojim prirodnim podražajima, ne može konkurirati pornografiji i neprirodno velikim količinama dopamina koje ona izaziva, pa postaje nezanimljiv. Ako i uspijemo shvatiti da nas to ponašanje ne vodi u dobrom smjeru, jako je teško promijeniti se i vratiti na staro, zato što nam je mozak sada prilagođen ovakvom načinu života. Kao i kod svake ovisnosti, naš mozak više nije naš: on je otet, a mi smo robovi njegovih prohtjeva.
„Kao da smo razvili sto puta jaču inačicu heroina koja se može uzimati u privatnosti vlastitog doma i kroz oči uštrcati izravno u mozak.“ (Prof. Jeffrey Satinover, psihijatar, u obraćanju Senatu SAD-a.)
Eskalirajuće ponašanje
Postoji anegdota o tome kako je jednom prilikom žena američkog predsjednika Calvina Coolidgea obilazila neku farmu pa je, vidjevši da se u velikom kokošinjcu nalazi samo jedan pijetao, zabrinuto pitala farmera je li on dovoljan za tolike kokoši. Farmer je zadovoljno odgovorio kako je taj pijetao sasvim dovoljan i da je dnevno nekoliko desetaka puta u akciji. Nato je prva dama poručila farmeru da to obavezno napomene njezinu suprugu kada dođe u posjet. Nakon što mu je ta informacija prenesena, predsjednik je upitao: „Pari li se uvijek s istom kokoši?” – „Ne, gospodine predsjedniče, uvijek s drugom.” – „Recite to mojoj supruzi kada dođe.” Je li ova pomalo nezgodna anegdota istinita za nas trenutno nije osobito važno, ali je važno to da su zbog nje znanstvenici jednoj značajnoj pojavi u životinjskom svijetu dali ime Coolidgeov efekt. Nekoliko desetljeća poslije Coolidgeova mandata u eksperimentima sa štakorima otkriveno je da mužjak odmah nakon parenja sa ženkom gubi interes za daljnje parenje s istom ženkom, ali ako se tada u njegov kavez stavi nova ženka koja se tjera, štakor odmah nastavlja s parenjem, a zanemaruje ženku s kojom je prethodno bio. Različitim daljnjim mjerenjima utvrđeno je da u mužjaka dolazi do naglog porasta razine dopamina kad se pred njega stavi nova ženka, dok je kod ponovljenog parenja s istom ženkom razina dopamina mnogo niža, a vrijeme potrebno za ejakulaciju znatno dulje.[7]
Ovaj efekt objašnjava zašto gledatelji pornografije – koji su zapravo ovisnici o dopaminu – nakon nekog vremena traže nove oblike pornografije. Ono staro i već viđeno postaje im dosadno i neuzbudljivo. Jeste li se ikada zapitali od čega živi pornoindustrija kad postoji toliko besplatne pornografije? Istina je da je „klasična“ pornografija besplatna, ali se konzument s vremenom takve pornografije zasiti te krene tražiti nešto novo i uzbudljivije, pa mu se onda „žešća“ pornografija i ekskluzivni sadržaji naplaćuju. Jedno istraživanje u kojem se proučavalo ljude za vrijeme gledanja pornografije pokazalo je da ono što ih uzbuđuje nije puka golotinja, nego upravo ta novost. Kada bi ispitanici ugledali dotad neviđene scene, njihovo bi uzbuđenje naglo poraslo.[8] Dakle, konzument pornografije ne postaje toliko ovisan o samim prikazima golotinje i seksa koliko o novim, neviđenim načinima prikazivanja golotinje i seksa. Zbog toga pornografiju nazivamo eskalirajućim ponašanjem: započinje se s nečim što bismo, vrlo uvjetno, mogli nazvati umjerenim, ali nakon određenog vremena nerijetko sve završava potpunim gubitkom kontrole. U jednom se istraživanju polovica ispitanika izjasnila da pribjegava gledanju pornografije za koju u početku nisu imali nikakav interes ili im je bila odvratna.[9] Posebno zabrinjavajuća posljedica ove potrebe za novotarijama jest sve veća potražnja za pornografskim sadržajima koji uključuju nasilje, životinje, incest ili djecu.
Ilustrativan je primjer povezan sa smrću mlade Priyanke, dvadesetsedmogodišnje veterinarke iz Hyderabada, po veličini četvrtog grada u Indiji. Dana 27. studenog 2019. godine ispod jednog mosta pronađeno je njezino spaljeno tijelo. U naknadnoj je rekonstrukciji otkriveno da su je četvorica muškaraca otela, silovala i ugušila, a zatim spalila njezino tijelo da unište dokaze. Kada se priča o Priyankinoj smrti pojavila u medijima, sljedećih se nekoliko dana na jednoj od najvećih pornografskih stranica njezino ime nalazilo među najtraženijim pojmovima, pretraživano oko 8 milijuna puta.[10] Očito je ogromnom broju ljudi, kada su čuli za ovu strašnu tragediju, prvo palo na pamet da na njihovoj omiljenoj pornografskoj stranici možda postoji neka snimka ili barem rekonstrukcija toga događaja. Naravno, ovi se ljudi nisu rodili s takvim poremećenim žudnjama: one su posljedica dugotrajne izloženosti pornografiji i stalne potrebe za pronalaženjem nečeg novog što bi moglo zadovoljiti njihovu potrebu za naletom dopamina.
Ovdje smo pokazali kako pornografija utječe na ljudski mozak. U sljedećem članku vidjet ćemo kakve sve posljedice pornografija ostavlja na naše emocionalno zdravlje i kako utječe na naše odnose s drugim ljudima.
