Berger pokazuje da postoje znakovi transcendencije koji su upisani u naše čovještvo, znakovi koji nas upućuju na činjenicu da svijet našeg osjetilnog opažanja nije sve. Ovi su znakovi transcendencije dio naravne stvarnosti i našega zajedničkog iskustva, ali ukazuju na nešto što je iznad toga, na nešto što se može nazvati “nadnaravnim”. Te znakove susrećemo u običnom, svakodnevnom životu.
Tu je ljudska potreba za redom. Ljudi ne mogu živjeti bez reda. Kaos nas plaši, strahovito remeti život. Kaos u ljudskim odnosima, bračnim i društvenim, nasilje, stvara ne samo nelagodu i nemir, nego često ima tragične posljedice. Naš pojam reda nije samo društvene i političke naravi. Berger nam stavlja pred oči sliku majke koja umiruje svoje zaplašeno dijete. Dijete se budi usred noći nakon ružnih snova i zatječe se u svijetu koji je mračan i pogibeljan. Dijete počinje plakati, majka reagira. Što ona kaže da bi umirila svoje dijete? “Temeljni je ton” – kaže Berger – “na cijelome svijetu uvijek isti: ‘ne boj se, sve je u redu, sve će biti dobro'”.
Majka se ne usredotočuje jednostavno na ono što je snašlo dijete, na njegovu trenutačnu situaciju, nego na stvarnost koja nadilazi neposredan strah njezina djeteta: “Sve je u redu”. Američki sociolog ukazuje na to da je ova prisna formula umirenja “trag anđela” – znak transcendencije kozmičkoga opsega. Jer, instinktivno i spontano reći da je “sve u redu”, sadržava dvoje: da se “red”, kojeg majka donosi svome uplašenu djetetu odnosi na red koji transcendira ljudski red i da je ova transcendentalna stvarnost nešto čemu možemo povjeriti same sebe i svoju budućnost.
Tu je potom i iskustvo igre. Berger opisuje male djevojčice koje se u parku igraju crtajući krugove kredom. “Posve su uronjene u igru, odvojene od cijelog svijeta i sretne u svojoj zanesenosti. Vrijeme je za njih stalo (…). Vanjski svijet i vanjsko vrijeme prestali su postojati. Implicitno su – jer male djevojčice toga nisu svjesne – i bol i smrt, koji utiskuju pečat vanjskome svijetu, položili oružje pred ovim djevojčicama. Čak je i odrastao čovjek – koji onuda prolazi i koji predobro zna za bol i smrt – za trenutak zatečen i uvučen u sretnu imunost igre.” Igra se djevojčica događa u vlastitoj vremenskoj dimenziji, u vremenu izvan vremena, ili – moglo bi se također reći – u vremenu onkraj vremena. Iskustvo da smo u vremenu izvan vremena, znak je transcendencije. Igra nas uči da vrijeme koje mi poznajemo nije svekoliko vrijeme koje postoji – i to je doista poučna i važna istina.
Postoje i drugi tragovi anđela ili znakovi transcendencije u našem “običnom” svijetu, koji ga istodobno nadilaze. Tu je iskustvo nade onkraj smrti. Očituje se u hrabrosti vojnika koji se žrtvuje za svoga druga, ili u odvažnosti čovjeka koji usprkos teškim posljedicama za sebe govori istinu, daje svjedočanstvo za istinu. Tu je potom i iskustvo odvratnosti koju osjećamo spram stanovitih zlodjela, “koja vape u nebo”. Naposljetku, i iskustvo komičnoga, smiješnoga, je trag anđela. Naš smijeh kojim razbijamo težinu, oporost i apsurdnost života nadilazi svu tragičnost života i ukazuje na oslobođenu ili otkupljenu budućnost.
Naš je život pun ekstaza; ne u smislu izvanrednih mističnih doživljaja, nego u posve uobičajenu smislu, onih momenata kada istupamo “iz fiksnih struktura svakodnevnog svijeta” i susrećemo se s numinoznim koje nas okružuje sa svih strana. Postoji otvorenost za transcendentno. Naš svijet nije zatvoren svijet, nego ima vrata i prozore. U tom svijetu možemo otkriti Božju prisutnost, znakove njegove ljubavi i brige za čovjeka. Kada to iskusimo, život nam postaje lakši i podnošljiviji. Tada nas jutro ne ispunja strahom, nego očekivanjem radosnog susreta s “tragovima anđela” u našoj običnoj svakodnevici.
fra Ivan Ivanda
