Molitva je sama po sebi povezana s trajnom hvalom i počastima koje priroda daje Bogu, njegovu autoru i stvoritelju. Grci su uvidjeli tu povezanost, a Olimpijade su predstavljale svetu svečanost u čast bogova.
Poboljšavamo sebe
Sport je jedinstven po tome što je njegov temeljni i gotovo ekskluzivni cilj oplemenjivanje tijela. Beskrajne su mogućnosti i koristi koje sport donosi, a samo neke od njih su otpornost, jačanje volje i brzina. Sve ove prednosti idu u korist i drugim aktivnostima, ne samo fizičkim, nego i intelektualnim. Mnogo je lakše u svemu postići uspjeh kad je i tijelo spremno odgovoriti na zahtjeve. Na isti je način molitva intelektualna aktivnost temeljito usmjerena na poboljšanje „duhovnoga kapaciteta” onoga koji moli, odnosno na uvećanje ljubavi. Zapravo, i kada čitamo velika književna djela, slušamo vrhunsku glazbu ili razmišljamo nad ljepotom umjetnosti, duh nam se uzdiže, ali se zadržava na djelima i ne dopire do umjetnika. U molitvi se pak duh obraća izravno Bogu, Najvišemu i Najvećemu, a učinci ovoga zajedništva prodiru i u materijalni svijet.
Kršćanin je vojnik
Latinsko podrijetlo riječi vježba etimološki je povezano s vojnicima i obukom. Rimljane su uvijek ohrabrivali da budu u formi i spremni odazvati se borbi. Ovo se najbolje odražava u Ciceronovoj kritici korumpirane vlade Gaja Verresa, koji je na sjedištu uvijek nosio stvari za jutarnju tjelovježbu, pokazujući tako svoj dekadentni i hedonistički karakter. Kršćanin je također vojnik. Vojnik koji treba biti spreman sudjelovati u duhovnoj bitci. On treba biti još više na oprezu od rimskoga vojnika, osobito kada se razgovor s prijateljima pretvara u trač ili blasfemiju; kada je duša u potrazi za odgovorom, a najprije kad sumnje i iskušenja napadaju njegovu vlastitu dušu. Onaj tko ne ustraje u molitvi je poput dekadentnog Verresa: uzimajući zdravo za gotovo bogatstvo svoga krštenja, gubi ga zbog nedostatka pažnje i brige.
