Naime, Franjo je gledao šestokrilog Serafa koji raširenih ruku i stisnutih nogu, pričvršćen na križ lebdi nad njim. Svetac je bio obuzet dubokim čuđenjem zbog te prikaze, ali je sam nije mogao protumačiti. Najednom se počnu na njegovim rukama i nogama pojavljivati tragovi rana, kako ih je vidio na raspetom čovjeku iznad sebe.
Nakon ove vrhunske točke mogao je uslijediti još samo svršetak. U dobi od četrdeset i dvije godine osjećao je da mu se, pritisnuta bolešću, oslabljena od askeze i rana, teške bolesti očiju – bliži smrt. Kod Franje ni traga nekom strahu od smrti!
U takvom stanju Franjo po posljednji put blagoslovi svoj ljubljeni Asiz, legne u zadnjoj uri gol na golo tlo, jer je „htio da se gol bori s golim“. Zatim reče: „Dobro došla, moja sestrice Smrti!“ i odmah naredi okupljenoj braći da mu pjevaju o sestrici Smrti:
„Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam Smrti tjelesne, kojoj nijedan živi čovjek izmaknuti ne može. Jao onima što umiru u smrtnome grijehu. Blaženi koji se nađu u tvojoj presvetoj volji, jer im druga smrt neće nauditi.“ (Iz Pjesme Brata Sunca).
Franjo je „sestricu smrt“, dočekao pjevajući 3. listopada 1226. g. u Porcijunkuli, crkvici ispod Asiza. Kratko vrijeme iza njegove smrti održana je svečana rasprava o njegovu proglašenju svetim. Budući da o toj stvari nije bila iznesena niti jedna sumnja, sud je 1228. g. jednoglasno izjavio:
„Izvanredno svet život potpuno svetog čovjeka ne treba potvrde čudesima, jer smo ga svojim vlastitim očima motrili, da tako kažemo doticali i u svjetlu istine promatrali.“
