U Vjerovanju ispovjedamo "jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu", koja je pozvana biti sveta i neporočna. Ono što se odnosi na cijelu Crkvu, a fortiori se odnosi na njezine članove i obitelji, a obitelj se naziva "Crkva u malom".
Svetost je poziv na konkretan život u ljubavi s Bogom i s braćom. Ona u sebi znači najprije ozdravljenje odnosa s Bogom i ljudima i rast u ljubavi, vjeri i nadi.
Marijina je želja, da obitelj bude mjesto gdje se rađa svetost. Primjer svetosti roditelja i starijihbit će škola svetosti mladima. "Molim vas pomozite svojim svjedočenjem onima koji ne znaju sveto živjeti,... a napose u vašoj obitelji" riječi su poruke od 25. srpnja 1986. Ljubav i praštanje, dobrota i darežljivost, blagost i odlučnost, istinoljubivost i umjerenost su u obitelji izraz svetosti i škola za svetost.
Da bi se svetost obitelji postigla po mjeri Isusa i Marije, tj. po mjeri evanđelja, Marija nas poziva na osobno, obiteljsko i župno posvećenje Isusu, njezinu dragom Sinu /usp. poruka 25. listopada 1988./ i njezinu bezgriješnom Srcu, "tako da sve pripada Bogu preko mojih ruku" /usp. 25. listopada 1988./. Latinski izraz za posvećenje je con - sacrare, što nas upućuje na pravo značenje poziva na posvećenje. Posvetiti se znači, odlučiti se uzeti Mariju i Isusa kao primjer, biti s njima, s njima drugovati i postajati kao oni logikom one narodne poslovice: s kim si, onakav si. Tko se s Marijom i Isusom druži u svakodnevnoj molitvi, posebno molitvi krunice, on je u najboljoj školi svetosti i shvatit će kako može živjeti u radosti i žalosti za konačnu slavu u nebu.
Posvećenjem čovjek svjesno putuje s Marijom i Isusom i tako nadvladava onu strašnu osamljenost koja nastaje grijehom, a ostvaruje novo zajedništvo ljubavi i života i zna da će pobijediti grijeh i smrt.
