Dogodilo se za petnaestak dana Međugorje, na Ivandan 1981. Ako se veli da rijeka Buna ima najveći i vodom najobilniji izvor u Europi, slično bi se moglo primijeniti i na Međugorje: Od samoga početka navrla je silna bujica naroda, tisuće su se slijevale prema Međugorju, prema Brdu ukazanja.
Neprekinute, goleme rijeke hodočasnika. Nikim i ničim nisu se dali smesti ili zaustaviti. Upravo kao bujica nakon obilne kiše. Nikada odonda nije Međugorje živjelo na kapaljke. Ovdje je trajno prisutna golema matica koja nosi milijune ljudi sa sobom. Ako u početku ljudi i bijahu nošeni radoznalošću, doskora se sve pretvorilo u rijeku pokornika i obraćenika koji su se skrušeno ispovijedali, koji su odbacivali obmanu komunizma, vlastito bezboštvo, koji su molili da konačno svane dan i noć se skrati te da se povrati – Bogu čast na visinama, a čovjeku mir na nizini. Međugorje bijaše jerihonske trublje slobode i urušavanja komunizma, najava i svitanje novoga dana, zora se slobode već nazirala. Bijasmo svjedoci zbiljskih biblijskih prizora oslikanih u evanđeljima, za pojavka Ivana Krstitelja i nastupa samoga Gospodina. Ljudi bijahu gladni i žedni Boga i Božje riječi, na sebe su uzimali svakojaki oblik odricanja i pokore, samo da se nađu ovdje. Državni je aparat odmah stao zvoniti na uzbunu. Od samoga početka milicijske prijetnje, zastrašivanja, komunistička medijska hajka na Međugorje, vidioce, fratre, hrvatski puk na ovim ozemljima bijahu samo dio sotonskih pokušaja da se djelo spriječi i uguši. Čak se i državni vrh bavio Međugorjem, slutili su komunisti ovdje nekakvu hrvatsku pobunu i kontrarevoluciju. Slavili su četrdeset godina ‘narodnoga ustanka’, prizivali duhove prošlosti, vidjeli aveti fašizma i ustaštva na svakom koraku, u medijima prikazivana i Gospa s kamom u ustima. Neviđene i nečuvene objede na račun hrvatskoga življa i franjevaca. Tito godinu dana već u grobu, centrifugalne sile u državnoj tvorevini sve snažnije, na Kosovu pobune i štrajkovi, partija u strahu za svoje pozicije zbija redove, uzda se u tajnu službu Udbu i vojsku. U državi kriza, svega manjka, od goriva do životnih namirnica, inflacija guta zalihe. Zatvaranja mještana, cijela župa dvije pune godine u karanteni, na svim pristupnim točkama Međugorju i Bijakovićima danonoćno straže.
Nakon Gospojine te godine župnik uhićen, potom još dvojica fratara iz duvanjskoga samostana, visoke zatvorske kazne, Foča, prisilni rad, smrtne prijetnje fratrima i u zatvoru. Dogodila se ovdje kontrarevolucija, ali ona Božja i s neba. Dogodio se doslovce prevrat i ubuduće ništa više nije bilo kao prije. Vjerni se pak puk ne da smesti. Pristup Brdu ukazanja i Križevcu dvije godine onemogućen, ljudi se hodočasteći penjali na vlastiti rizik. Trebalo je sve izdržati. Hodočasnici su osjećali kako je Nebo s njima, da je Gospa tu, i u toj vjeri nitko ih nije mogao uzdrmati.
Tako su se redale godine za godinom, svi pokušaji da se započeto djelo uništi i uguši, nisu urodili očekivanim plodovima. Vlasti zabranjuju bilo što graditi ili raditi oko crkve i župnoga dvora, nema vode, nema nikakvih sanitarnih čvorova, a milijuni prolaze mjestom. Opasnost od epidemija je očita i komunisti kao da upravo to priželjkuju: Žele da izbije zaraza ili pošast te onda zabrane pristup Međugorju. Međutim, Nebo ima li jek za sve, Marija nije dopuštala da se njezino djelo zatre.
