U času Navještenja, anđeo Gabriel kaže da će mu vlastito ime biti Isus, ime koje istovremeno izražava njegov identitet i poslanje. Budući da samo Bog može opraštati grijehe, on će u Isusu, svomu vječnom učovječenom Sinu, “spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,21). Tako, u Isusu, Bog obnavlja cijelu povijest spasenja u korist ljudi.
431 U povijesti spasenja, Bog se nije ograničio da Izraela oslobodi iz “ropstva” (Pnz 5,6) izvodeći ga iz Egipta, nego ga spasava i od njegovih grijeha. Budući da je grijeh uvijek uvreda nanesena Bogu, jedino ga Bog može izbrisati. Stoga Izrael spoznajući sve više općenitost grijeha, neće moći više tražiti spasenje osim u zazivanju imena Boga Otkupitelja.
432 Ime Isusovo znači da je samo Ime Božje prisutno u osobi njegova Sina utjelovljenoga za opće i konačno Otkupljenje od grijeha. Jedino božansko ime donosi spasenje, a odsada ga mogu zazivati svi jer se, Utjelovljenjem, on ujedinio sa svim ljudima, tako da “nema ni u kome drugom spasenja; nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti” (Dj 4,12).
433 Veliki svećenik, nakon što je žrtvenom krvlju poškropio pomirilište Svetinje nad svetinjom, zazivao je samo jednom godišnje Ime Boga spasitelja za okajanje Izraelovih grijeha . Pomirilište bijaše mjesto Božje prisutnosti. Kada sveti Pavao kaže o Isusu da “ga je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište” (Rim 3,25), želi potvrditi da je u njegovu čovještvu “Bog u Kristu svijet sa sobom pomirio” (2 Kor 5,19).
434 Isusovo uskrsnuće proslava je imena Boga Spasitelja jer sad već ime Isusovo u punini očituje vrhovnu moć “Imena koje je nad svakim drugim imenom” (Fil 2,9-10). Zli duhovi boje se njegova imena i u to ime Isusovi učenici čine čudesa; i sve što oni traže od Oca u njegovo ime, Otac daje.
435 Ime Isusovo je u središtu kršćanske molitve. Sve liturgijske molitve završavaju formulom “po Gospodinu našem Isusu Kristu(…)”. Molitva “Zdravo, Marijo” dosiže vrhunac u riječima: “i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus”. Molitva srca, uobičajena kod istočnjaka i zvana “Isusova molitva”, kaže: “Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku”. Mnogi kršćani, kao sveta Ivana Arška, umiru sa samo jednom riječju na usnama: “Isuse”.
Krist
436 Krist dolazi iz grčkog prijevoda hebrejskog izraza “Mesija”, a znači “Pomazanik”. I postaje Isusu vlastito ime samo zato što on savršeno ispunja božansko poslanje koje taj naslov označuje. U Izraelu su naime u Božje ime bili pomazani ljudi posvećeni za poslanje koje im je Bog povjerio. Tako je bilo s kraljevima, svećenicima i, u rijetkim slučajevima, s prorocima. Tako je nadasve moralo biti s Mesijom kojega je Bog poslao da konačno uspostavi njegovo kraljevstvo. Mesija je morao biti pomazan Duhom Gospodinovim, u isti mah kao kralj i svećenik, ali i kao prorok. Isus je ostvario mesijansku nadu Izraela svojom trostrukom službom svećenika, proroka i kralja.
437 Anđeo je pastirima navijestio Isusovo rođenje kao rođenje Mesije obećanog Izraelu: “Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin” (Lk 2,11). On je od početka “onaj kog je Otac posvetio i poslao na svijet” (Iv 10,36), začet kao “svet” (Lk 1,35) u djevičanskom Marijinom krilu. Josip je bio od Boga pozvan da “uzme” k sebi “Mariju” svoju “zaručnicu”, trudnu “onim što je u njoj začeto (…) od Duha Svetoga” (Mt 1,20), da se Isus, “zvani Krist”, rodi od Josipove zaručnice u mesijanskom Davidovu rodu (Mt 1,16).
438 Isusovo mesijansko posvećenje objavljuje njegovo božansko poslanje. “On je ono što označuje samo njegovo ime, jer pod Kristovim se imenom podrazumijeva onaj koji je pomazao, onaj koji je pomazan i samo pomazanje kojim je pomazan: onaj koji je pomazao jest Otac, onaj koji je pomazan jest Sin, a bio je pomazan u Duhu koji je pomazanje”. Njegovo vječno mesijansko posvećenje objavljeno je u vremenu njegova zemaljskog života u času kada je kršten od Ivana, kad ga je Bog “pomazao Duhom svetim i snagom” (Dj 10,38) “da se očituje Izraelu” (Iv 1,31) kao njegov Mesija. Njegova djela i riječi objavit će ga kao “Sveca Božjega” (Mk 1,24; Iv 6,69; Dj 3,14).
439 Brojni Židovi a i neki pogani koji su dijelili njihovu nadu prepoznaše u Isusu osnovne crte mesijanskog “sina Davidova” kojega Bog bijaše obećao Izraelu. Isus je prihvatio ime Mesija na koje je imao pravo, ali ne bez ograda, jer ga je dio suvremenika shvaćao previše ljudski, u biti politički.
440 Isus je prihvatio ispovijest vjere kojom ga je Petar priznao Mesijom, navješćujući tada već blisku muku Sina čovječjega. Tako je otkrio pravi sadržaj svoga mesijanskog kraljevskog dostojanstva, u transcendentnoj istovjetnosti Sina Čovječjeg “koji je sišao s neba” (Iv 3,13), kao i u njegovom otkupiteljskom poslanju kao Sluge patnika: “Sin Čovječji (…) nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Mt 20,28). Zato se pravi smisao njegova kraljevskog dostojanstva očituje samo s visine križa. Istom poslije Uskrsnuća njegovo će kraljevsko dostojanstvo moći biti proglašeno od Petra pred narodom Božjim: “Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega ste vi razapeli Bog učinio i Gospodinom i Kristom!” (Dj 2,36).
Jedinorođeni Sin Božji
441 Sin Božji, u Starom zavjetu, jest naslov pridavan anđelima, izabranom narodu, Izraelovim sinovima i njihovim kraljevima. U takvim slučajevima on znači adoptivno sinovstvo koje između Boga i njegova stvorenja uspostavlja odnos posebne prisnosti. Kada se obećani Mesija-Kralj naziva “Sinom Božjim” to, prema literarnom smislu tih izjava, ne uključuje nužno da je on više nego čovjek. Oni koji su tako označili Isusa kao Mesiju izraelskoga možda time nisu namjeravali reći nešto više.
442 No to isto ne vrijedi za Petra kad ispovijeda da je Isus “Krist, Sin Boga živoga” (Mt 16,16), jer Isus svečano odgovara: “To ti nije objavilo tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima” (Mt 16,17). Isto tako će Pavao, u odnosu na svoje obraćenje na putu u Damask, reći: “Kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima” (Gal 1,15-16). I “odmah stade po sinagogama propovijedati Isusa, da je on Sin Božji” (Dj 9,20). To će biti od samog početka središte apostolske vjere ispovjeđene prije svih od Petra kao temelja Crkve.
443 Petar je mogao priznati nadnaravni značaj božanskog sinovstva Isusa Mesije jer mu je to Isus dao jasno raspoznati. Pred velikim vijećem, na pitanje svojih tužitelja: “Ti si, dakle, Sin Božji?”, Isus je odgovorio: “Vi velite! Ja jesam! (Lk 22,70).[49] Već mnogo prije, on se nazvao “Sinom” koji poznaje Oca, koji je različit od “slugu” što ih je Bog prethodno slao svome narodu, i koji je viši od samih anđela. On je svoje sinovstvo razlikovao od sinovstva svojih učenika ne govoreći nikad “Oče naš”, osim kad je njima naredio: “Vi, dakle, ovako molite: Oče naš” (Mt 6,9); i tu je razliku naglasio: “Bogu mojemu i Bogu vašemu” (Iv 20,17).
444 Evanđelja izvješćuju kako ga je u dva svečana trenutka, o krštenju i o preobraženju, glas Očev označio kao svoga “ljubljenog Sina”. Isus predstavlja sebe kao “jedinorođenog Sina Božjega” (Iv 3,16) i tim nazivom potvrđuje svoju vječnu opstojnost. On traži vjeru “u ime jedinorođenog sina Božjega” (Iv 3,18) Ta kršćanska ispovijest javlja se već u satnikovom uskliku pred Isusom na križu: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!” (Mk 15,39). Doista samo u pashalnom otajstvu može vjernik dati puno značenje naslovu “Sin Božji”.
445 Nakon uskrsnuća Isusovo božansko sinovstvo očituje se u moći njegova proslavljenog čovještva: on je “određen da bude silan Sin Božji duhom svetosti po uskrsnuću od mrtvih” (Rim 1,4). Apostoli će moći ispovijedati: “Vidjeli smo slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca, pun milosti i istine” (Iv 1,14).
Gospodin
446 U grčkom prijevodu knjigâ Starog zavjeta, neizrecivo ime kojim se Bog objavio Mojsiju, JHVH, prevedeno je “Kyrios” ["Gospodin"]. Od tada Gospodin postaje najobičajnije ime za naznaku samog božanstva Boga Izraelova. Novi zavjet u tom jakom smislu upotrebljava naziv “Gospodin” za Oca, ali, i to je novina, također za Isusa priznajući time i njega samoga Bogom.
447 Sam Isus, na prikriven način, pridaje sebi taj naslov raspravljajući s farizejima o smislu Psalma 110, ali i na izričit način obraćajući se svojim Apostolima. Tijekom javnog života njegova djela kojima vlada nad prirodom, bolestima, demonima, smrću i grijehom očitovala su njegovo božansko vrhovništvo.
448 Veoma se često u evanđeljima neke osobe obraćaju Isusu oslovljavajući ga “Gospodine”. Taj naziv izražava poštovanje i pouzdanje onih koji se približuju Isusu očekujući od njega pomoć i izlječenje.Izgovoren na poticaj Duha Svetoga izražava priznavanje Isusova božanskog otajstva. U susretu s uskrsnulim Isusom postaje izraz klanjanja: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv20,28), poprimajući tada oznaku ljubavi i odanosti, što će ostati svojstveno kršćanskoj predaji: “Gospodin je!” (Iv 21,7).
449 Pridajući Isusu božanski naslov “Gospodin”, prve ispovijesti crkvene vjere već od početka tvrde da moć, čast i slava vlastite Bogu Ocu pristaju i Isusu, jer je on “božanske naravi” (Fil 2,6), te da je Otac to gospodstvo Isusovo očitovao uskrisivši ga od mrtvih i uzvisivši ga u svoju slavu.
450 Već od početka kršćanske povijesti, tvrdnja da je Isus gospodar nad svijetom i nad poviješću uključuje i priznanje da čovjek ne smije vlastitu osobnu slobodu apsolutno podvrći nikakvoj zemaljskoj sili, nego samo Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu: Car nije “Gospodin”.”Crkva vjeruje (…) da u svom Gospodinu i Učitelju nalazi ključ, središte i cilj svekolike ljudske povijesti”.
451 Kršćanska je molitva obilježena naslovom “Gospodin”, bilo kad je riječ o pozivu na molitvu: “Gospodin s vama”, bilo o zaključku: “Po Gospodinu našem Isusu Kristu”, ili pak o pokliku punom pouzdanja i nade: “Maran atha” (“Gospodin dolazi!”), ili “Marana tha” (“Gospodine, dođi!”) (1 Kor 16,22), “Amen, dođi, Gospodine Isuse!” (Otk 22,20).
