Na početku predslovlja svećenik poziva narod na davanje hvale Bogu, a zatim navodi razloge zašto je to „dostojno i pravedno“. Predslovlje završava ponovnim pozivom narodu da na velika Božja djela odgovori pjesmom slave i pridruže se u tome anđelima. Ovakav završetak predslovlja zapravo uvodi u pjesmu koja započinje trostrukim priznavanjem Božje svetosti. Zašto pjevamo Bogu kao svetome i to tri puta ponavljamo? Koje značenje ima izraz „Bog Sabaot“? Što znači usklik „Hosana u visini“? Odgovor na ova i druga pitanja vezana uz „Svet“ valja potražiti u Bibliji i to iz jednostavnog razloga što su ovi izrazi kao i čitava ova pjesma iz nje preuzeti.
Poziv proroka Izaije
Prvi dio pjesme „Svet“ nalazimo u opisu Izaijinog poziva (Iz 6). Izaija biva pozvan za proroka u hramu gdje za vrijeme hramske liturgije ima viđenje Boga kao Kralja koji sjedi na visokom i uzvišenom prijestolju, čija kraljevska moć neizmjerno nadilazi sva zemaljska kraljevstva. Slikom Božjega plašta čiji skuti ispunjaju Svetište Izaija odmah naglašava da se radi o tajanstvenom Bogu koji je međutim prepoznatljiv u očitovanjima svoje spasonosne moći i slave.
Snagu njegove moći, ali i njegovu tajanstvenost, na poseban način naglašavaju serafi, plamteća nebeska bića koja u Izaijinom viđenju stoje iznad Božjeg prijestolja. Imaju tri para krila: jednim pokrivaju lice jer Bog je toliko velik i svet da ga ne mogu direktno gledati; drugim pokrivaju noge i time izražavaju stav potpunog poštovanja pred Bogom; treći par krila je stalno u pokretu čime izražavaju svoju apsolutnu spremnost za hitro izvršavanje Božje volje. Dok tako stoje serafi gromkim glasom kliču: “Svet! Svet! Svet Gospodin nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!” (Iz 6,3). Od jačine njihova glasa hram se trese i ispunja dimom što ponovno upućuje na Božju moć i tajanstvenost. Što u ovom kontekstu znače riječi serafa koje mi u pjesmi „Svet“ ponavljamo? Pozabavimo se najprije pridjevom svet.
Značenje riječi „svet“ u Bibliji
Na hebrejskom riječ „svet“ (kadoš) izvorno znači odvojen, različit, drukčiji. Svetost se u Starom zavjetu odnosi prvenstveno na Boga kao osobu, a na sve ostalo ukoliko je s njime povezano. On je Svetac Izraelov, različit od svega drugoga što postoji i kao takav jedinstven: … jer ja sam Bog, a ne čovjek: Svetac posred tebe… (Hoš 11,9). Svetost međutim nije tek Božja kvaliteta, nego označava vlastiti identitet Božje osobe, način njegova postojanja.
Prvo što starozavjetni likovi primjećuju kod Boga kad im se on objavljuje jest upravo njegova svetost, njegova različitost od svega drugoga što poznaju. U susretu s Božjom svetošću imaju iskustvo vlastite malenosti i neznatnosti, štoviše griješnosti. Izaija se osjeća potpuno bespomoćnim, štoviše Božju prisutnost osjeća kao smrtnu opasnost: „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad Vojskama!“ (Iz 6,5). Bog je međutim u svojoj svetosti čovjeku ne samo nedostupan nego i blizak. Ne dopušta Mojsiju da se približi gorućem grmu (Izl 3,5), a istovremeno stupa s njime u dijalog i objavljuje mu svoje ime i svoje planove. Izaiju pak čisti od grijeha i nudi mu proročku službu. Ovo iskustvo svetoga Boga koji ulazi u prijateljski odnos s čovjekom biblijskim likovima poput Mojsija i Izaije preobražava život i osposobljava ih za povjereno im poslanje.
Puna su nebesa i zemlja tvoje slave
Prvi dio serafske pjesme slavi dakle Boga kao tajanstveno biće koji upravlja čitavim kozmosom i svim njegovim silama. Trostruko ponavljanje riječi svet ima superlativni smisao. Bog nije samo jedini svet nego je on u potpunosti svet, u potpunosti različit i jedinstven.
On je kao takav „Gospodin sabaot“ ili u prijevodu „Gospodin nad vojskama“, tj. zapovjednik anđela i prirodnih sila kojima se služi za uspostavu pravde i za obranu svog naroda. Drugi dio pjesme: „Puna je sva zemlja Slave njegove“ (Iz 6,3), usmjeren je prema Božjoj djelatnoj prisutnosti na zemlji koju izražava riječ „Slava“. Uska povezanost Božje svetosti i slave upućuje na zaključak da riječ slava označava konkretno očitovanje Božje svetosti kroz djelo stvaranja i spasenja. Na ljudima je da Božju slavu prepoznaju i priznaju. U ovom smislu najbliža paralela Izaijinom tekstu je molitva psalmista: „Sva se zemlja napunila slave njegove! Tako neka bude. Amen!“ (Ps 79,19). Ono što nebeska bića koja borave u Božjoj neposrednoj prisutnosti Bogu priznaju izgovarajući trostruki „svet“ na zemlji se tek treba dogoditi.
Hosana u visini!
Riječ „Hosana“ je originalno na hebrejskom jeziku imala značenje zaziva „Daj, spasi!“, da bi se s vremenom pretvorila u poklik radosti, zahvalnosti i štovanja. Ovaj poklik nas neupitno upućuje na Isusa u kojemu se Božja svetost povijesno očitovala. Poklik „Hosana u visini“ kao i redak iz Ps 118: „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“, na osobit su način vezani uz liturgiju Maslinske nedjelje koja nas uvodi u tajnu Isusove muke, smrti i uskrsnuća. U Isusovoj smrti Bog objavljuje svoju svetost koja ne može prihvatiti zlo nego ga uništava, ali na nama ljudima neshvatljiv način. Iz ljubavi prema svijetu Bog daje svoga Sina koji pobjeđuje zlo prinoseći na križu samoga sebe kao žrtvu ljubavi. Ovaj čin neshvatljive Božje ljubavi najjasnije je očitovanje Božje jedinstvene različitosti, odnosno njegove svetosti.
Pjesma „Svet“ je izražaj našeg priznanja i zahvalnosti Bogu za sva njegova djela spasenja navedena u predslovlju koje joj prethodi, a osobito za Isusovu sebedarnu smrt koju euharistija sakramentalno ponazočuje. Zahvaljujući nekome za primljeni dar pokazujemo ne samo da cijenimo ono što smo primili, nego prije svega da prepoznajemo dobrotu onoga od koga nam je došao određeni dar. Tako i mi u pjesmi „Svet“ prepoznajemo i priznajemo Božju svetost koja stoji iza svih Božjih dobročinstava, uzvišenost koja Boga nije spriječila da nam u Isusu postane čudesno blizak.
