Maslinovo ulje je kamen temeljac mediteranske kuhinje zadnjih 5000 godina. Jedno od prvih pisanih spominjanja prešanog soka od maslina zabilježeno je u Hamurabijevom zakoniku iz 19. stoljeća prije Krista. Iz Mezopotamije, stari Egipćani i Feničani trgovali su maslinovim uljem u Grčku, gdje se prodavalo kao hrana, lijek i kao kozmetičko sredstvo.
Tijekom rimskog doba maslinovo ulje postalo je stup gospodarstva Rimskog Carstva i čak je razvijeno i posebno tržište poznato kao „Arca Olearia” za kupnju i prodaju „zlatnog soka”, a poznato je da su masline bile i dio Isusove posljednje večere.
Međutim, tijekom srednjeg vijeka ova je kultna mediteranska namirnica gotovo zaboravljena. Raspad Rimskog Carstva na manje feudalne države doveo je do napuštanja mnogih maslinika jer mali zemljoposjednici nisu imali sredstava za uzgoj maslina i proizvodnju maslinovog ulja. Osim toga, mnoga sjevernoeuropska plemena koja su se naselila u bivšim zemljama pod rimskom vladavinom bila su naviknuta na maslac, a ne na maslinovo ulje, pa se potrošnja maslinovog ulja smanjila čime je maslinovo ulje u srednjem vijeku postalo rijetka roba.
U tom kontekstu, uzgoj maslina za maslinovo ulje najvećim se dijelom očuvao zahvaljujući katoličkim redovnicima i to iz dva razloga: masline su se često uzgajale oko samostana i crkava jer se maslinovo ulje koristilo za sakramente i za paljenje uljanica, a redovnici su imali vremena i predanosti da se bave neplodnim zemljištem i pretvore ga u polja za proizvodnju maslina.
Mnoge regije u Italiji u kojima se proizvodi maslinovo ulje duguju svoju trenutnu proizvodnju maslinovog ulja inventivnosti katoličkih redovnika. U Liguriji, planinskoj sjevernoj talijanskoj regiji, poznatoj i kao talijanska rivijera, benediktinski redovnici su stvaranjem suhozidnih terasa pretvorili strma neobrađena brda u plodnu zemlju za proizvodnju maslina. Također, u Umbriji, središnjoj talijanskoj regiji u kojoj se nalaze katoličke znamenitosti poput katedrala u Spoletu i Orvietu, benediktinski redovnici iz opatije sv. Feliksa obrađivali su nekadašnje napuštene maslinike i od njih stvorili centar proizvodnje maslina. Lokalne masline, poznate kao sorta San Felice, dobile su ime upravo po samostanu koji se nalazi u Umbriji.
Danas neka od najboljih maslinovih ulja proizvedenih u Italiji još uvijek proizvode redovnici.
