Mi smo samo posjetitelji na planinama koje moramo poštovati. Na planinama ne tražimo Boga jer je on već našao nas, ali te visine nude mistiku, osamu, čistu prirodu u kojoj se možemo intimnije susresti s Bogom. Nisu ljudi gradili crkvice na velikim visinama da bi fizički bili bliže Bogu, nego su tražili tiha, izolirana mjesta baš kao što bi se Isus posvetio molitvi u brdima, maslinicima, uz jezera i mora, gdje se priroda može ćutiti u punom smislu – objašnjava nam don Dražen Balić svoju veliku ljubav – planinarenje.
Ovaj župnik Velog i Malog Drvenika, ujedno i pomoćni župnik u trogirskoj katedrali, u planine odlazi kad god uhvati slobodnog vremena. Nije to njemu tek "još jedan uspon" u planinu, nego duhovno putovanje u kojem čovjek može biti bliži Bogu, onako u srcu, neopterećen brzim tempom urbanog života, piše Slobodna Dalmacija
Ovaj po mnogočemu osobiti 47-godišnji svećenik pokrenuo je i mnoga gotovo zaboravljena hodočašća na vrhove dalmatinskih planina, a već godinama ljubav prema visinama spaja i s meteorologijom, pa kao amater vodi meteorološke dnevnike za koje su se zainteresirali i profesionalni meteorolozi.
Zbog svećeničkih obveza, don Dražen nije imao vremena za planine, pa smo se s njim, kratko, između jutarnje mise i jednog vjenčanja, susreli u nizini – pokraj renesansnih mlinica u Pantani kraj Trogira. Važno mu je bilo prirodno okruženje jer umjetne stvari jednostavno mu nisu drage.
– Previše je toga materijalnog oko nas. Razgovaram sa župljanima svakodnevno i čujem kako ih tišti prebrzi ritam urbane sredine, neprestani termini, previše ponuda i imperativa... U gradovima je sve manje zelenila, a rastu samo betonski tornjevi. Sve to guši čovjeka, koji traži izlaz, spas u prirodi. A kad je jednom osjeti, zaljubi se u nju. Moja braća Mladen, Denis, Božo i ja planinarimo otkako znamo za sebe. Iz Dugopolja smo, u Mosoru smo proveli cijelo djetinjstvo čuvajući blago: koze, krave, konje. Prošli smo ga cijelog i zavoljeli, a poslije smo išli i na druge planine. Brat Mladen i ja pogotovo smo se zarazili njima. Teško je to opisati riječima jer vam planine daju unutarnju ljepotu, ispunjenje duha koje još nisam uspio prenijeti na papir – kazuje ovaj svećenik, koji je obišao sve hrvatske planine i vrhove, penjao se na većinu bosanskohercegovačkih planina, Durmitor u Crnoj Gori, Prokletije u Albaniji, slovenski Triglav, Karavanke, Kalmničke Alpe, Julijske Alpe, Dolomite, pa alpske vrhove u Švicarskoj i Francuskoj, Monte Rosu (4637 m) i Gran Paradiso (4061 m).– Velebit, kako Sjeverni, tako i Južni, najljepša mi je planina na svijetu, tako mitska, tako privlačna, i uvijek joj je rado vraćam. Tu su i Dinara, Biokovo, Mosor...
Ne znam zapravo koji mi je dio ljepši! Volio bih ići na mnoge planine vani, pa i na Everest sa Stipom Božićem, ali za to treba vremena i treninga, a ja to nemam. Poziv svećenika i visokogorstvo ne idu skupa, ali ipak se duhovno penjem tamo negdje visoko čitajući knjige. Lijepo je penjati se i na manje visine, a posebno su mi draga hodočašća, blagoslovi i svete mise na planinama Biokovu, Mosoru, Omiškoj Dinari, Kamešnici...
U prirodi čovjek može predahnuti, u sebi otkriti onu dimenziju života koju ne vidi u svakodnevnom životu okruženom materijalizmom. Zato svatko od nas treba napraviti čišćenje kako prostora u kojem živi, tako i svoje duše. Znao sam često otići u brda i malo samovati, koliko mi to vrijeme dopušta. Ovaj moj poziv zaista shvaćam kao dar Božji – kaže don Dražen, inače član HPD-a "Mosor" i HPD-a "Ljubljan", koji nije završio nijednu planinarsku školu, ali bez čijeg blagoslova ne prođe nijedno otvorenje kakvog planinarskog skloništa ili kuće, te tradicionalni siječanjski blagoslov planinara.
O njemu je Stipe Božić zajedno s Brankom Dobrotomsnimio i dokumentarac "Svećenik-planinar".
Život svećenika i planinara nije nimalo jednostavan. Zbog brojnih obveza u tri župe, don Draženu bi se znalo dogoditi da se u jednom danu popne na dva vrha, primjerice na Svetog Iliju na Biokovu, pa na mosorski vrh, nakon čega ga dužnost odvuče u Plano kod Trogira na krštenje i potom na misu kod benediktinki, a onda hvataj brod za Drvenik.
Govori nam don Dražen kako ga je nakon jedne svete mise na Biokovu zahvatilo jako grmljavinsko nevrijeme pa je bilo bježanja, dok je jedan pohod bio na Kamešnici na minus petnaest, u potpunoj magli, koja je iznenada zahvatila planinare.
– Nemam problema s aklimatizacijom – šali se don Dražen, koji je u prosjeku tri puta tjedno na Malom i Velom Drveniku, a po potrebi i češće. Kaže nam kako na tim otočićima živi dvjestotinjak ljudi, mahom starijih, bez vode i javne rasvjete, u pravoj izolaciji, sve dok ne dođe ljeto i nastane malo šušura.
– Na tim otocima se osama i izoliranost zaista osjećaju – dodaje župnik.
– Treba imati empatiju, osjećaj za druge, pomoći im. No prvenstveno treba izgraditi sebe, vratiti se sebi jer u nama svima je Bog. Svijet ne možemo promijeniti ako ne promijenimo prvo sebe. Kako je Tin Ujevićrekao: "Za let si, dušo, stvorena." Evo, u svima nama se krije takva duša – veli nam don Dražen Balić.
Zimi naletim na poskoka
Već pet godina don Dražen u svome meteorološkom dnevniku prati vrijeme, brzinu kretanja oblaka, oborine, strujanje zraka i druge pojave, no nikom to nije još pokazao. Skromno kaže da je to amaterski dnevnik.
– Najpouzdanija prognoza je praćenje vremena na DMHZ-u i osloniti se na vlastito iskustvo, inače se može dogoditi fatalna pogreška. Ljeti valja biti oprezan zbog grmljavina, a zimi zbog mećava, loše vidljivosti, orkanske bure... Istina je kad kažu da su vremena sve toplija. Prave zime su zaista postale rijetke. Evo i veljača je uglavnom imala temperature više od deset stupnjeva, što je topao mjesec. Prosinac je dvije godine zaredom bio bez oborina, a studeni i prosinac bili su uglavnom vedri. Kad odem na Kozjak, i zimi naletim na poskoka... Toga prije nije bilo. Proljeća su nam zato promjenjiva, a ljeta vruća iznad prosjeka. Ma prilagodit ćemo se – zaključuje don Dražen za Slobodnu Dalmaciju
