Obitelji su bile toliko siromašne i očajne da su vlastitu djecu zalagale u tvornice. Djeca bi morala raditi na intenzivnom radu sve dok roditelji ne vrate dug kroz njihov rad koji su dobili pri zalaganju djece kao da su predmeti, a ne duše.
Prisiljen raditi od svoje četvrte godine
Iqbal je prošao isti mukotrpni život. U dobi od četiri godine roditelji su ga dali osobi koja je posjedovala tvornicu tepiha kako bi posudili 600 rupija (valuta koja se koristi u Pakistanu) (12 dolara). Iqbal je bio prisiljen raditi sve dok mu se roditelji nisu vratili taj novac kroz njegov rad. Ovo je vrsta modernog ropstva koje se još uvijek događa u zemljama trećeg svijeta, a najgore je to što su nedužna djeca uhvaćena u sredini.
Nije samo Iqbal, već tisuće djece bilo osuđeno na istu sudbinu. Zarobljeni lancima kako ne bi pobjegli i prisiljeni raditi preko 12 sati dnevno, sedam dana u tjednu. Što je Iqbalovim roditeljima trebalo više vremena da se vrate s novcem, kamate su postajale sve veće.
Dječak je radio pet godina dok njegovi roditelji nisu uspjeli sakupiti 12 dolara duga vlasniku tvornice, ali s kamatama se dug popeo na 200 dolara, što je Pakistan 1980 -ih bio bogatstvo. Iqbal je zaglavio u tvornici baš kao i sudbina mnoge druge djece koja su čitavo djetinjstvo radila u lancima.
Uvjeti života i rada u tim tvornicama nisu bili nimalo ugodni. Robovana djeca jedva su dobivala dovoljno hrane i vode za prehranu, a ako je dijete bolesno ili nesposobno za rad, brutalno bi ga pretukli. Iqbal je također spomenuo da bi, ako dijete ne želi raditi, bilo zatvoreno u mali ormar na cijeli dan.
Iqbal, kao i druga djeca, nastavili su raditi čak i kad je pakistanska vlada 1986. zabranila dječji rad. Korupcija u Pakistanu bila je na najvećoj razini i nitko nije mogao učiniti ništa za sudbinu ove djece, činilo se čak i roditelji koji su “prodali” svoju djecu.
Veliki bijeg
U dobi od 10 godina Iqbal se zasitio života u kojem bi ga svakodnevno tukli i u kojem je radio do iznemoglosti. Dječak je počeo planirati bijeg, ne samo za sebe, već i za svako dijete u toj tvornici. Dječak je znao da će, ako bijeg ne uspije, doći u opasnost.
Tijekom radnog dana, Iqbal i još nekolicina djece uspjeli su pobjeći u najbližu policijsku postaju, ali su policajci bili toliko korumpirani da su umjesto da pomognu djeci, odveli ih u tvornicu gdje su dobili nagradu od vlasnika tvornice. Djeca su bila kažnjena premlaćivanjem i gladovanjem.
Za tu djecu život je bio živi pakao bez svjetla na kraju tunela.
S 12 godina Iqbal je počeo razmišljati o drugom načinu bijega od tog okrutnog života. Ovaj put je obavio neko istraživanje i umjesto u policijsku postaju, otišao je u lokalnu nevladinu organizaciju koja se borila protiv porobljavanja djece i dječjeg rada pod nazivom Bonde Labor Liberation Front (BLLF). Nevladina organizacija je dobila sve potrebne papire za oslobađanje sve djece koja rade u toj tvornici. Bez Iqbalova truda i žrtve ta djeca nikada ne bi bila oslobođena.
Svrha života
Od oslobođenja imao je samo jednu želju, a to je da oslobodi svu drugu djecu prisilenu na rad u Pakistanu. Uz pomoć BLLF -a, dječak je uspio svoju priču prenijeti na svjetsku scenu, čak je dobio i podršku Ujedinjenih naroda. Iqbal je počeo surađivati s raznim nevladinim organizacijama diljem svijeta, pa čak i obrazovati djecu koja su bila starija od njega o dječjem ropstvu i životu u zemlji trećeg svijeta, poput Pakistana.
Iqbal je postao toliko popularan da je 1994. pozvan na razgovore u Sjedinjenim Državama i drugim europskim zemljama. Njegova priča i postignuća doveli su ga do toga da je iste godine osvojio Reebok nagradu za ljudska prava (50.000 dolara). Iqbal je želio ispričati svoju životnu priču cijelom svijetu kako nijedno drugo dijete ne bi moralo prolaziti kroz ono što je on prošao.
Ubijen u dobi od 12 godina
Što je Iqbal više pozornosti privlačio, sve više se tvornica u Pakistanu zatvaralo kako bi se zaustavio dječji rad i porobljavanje. To je učinilo Iqbala metom za sve vlasnike tvornica u Pakistanu jer je većina njih koristila djecu za prisilni rad.
Dana 16. travnja 1995. Iqbal se vratio u Pakistan da vidi svoju obitelj. Isti dan je ubijen, dječak od samo 12 godina.
Njegov ubojica bio je Mohammed Ashraf, vlasnik tvornice u Pakistanu koja je izgubila najveći dio radne snage zbog Iqbalove kampanje.
Tijekom svoje kampanje, Iqbal je uspio spasiti više od 3.000 djece koja su bila u istim okolnostima kao i on godinu dana ranije.
Početkom 21. stoljeća Iqbal je postao simbolom borbe protiv ropstva i stalne borbe za ljudska prava u zemljama trećeg svijeta.
Godine 2006. autor Andrew Crofts objavio je knjigu pod naslovom Mali heroj: Borba jednog dječaka za slobodu – priča Iqbala Masiha u kojoj daje vrlo detaljnu perspektivu koliko mu je jadan život bio.
Hrabrost koju je pokazao tijekom djetinjstva i života bila je inspirativna za ljude širom svijeta i razlog zašto se ne trebamo bojati boriti se za ono što je ispravno, kao i za slobodu drugih.
Od njegove smrti, borba protiv dječjeg rada još uvijek traje, ne samo u Pakistanu, već i u cijelom svijetu.
Dobitnik Nobelove nagrade 2014. Kailash Satyarth posvetio je svoju Nobelovu nagradu Iqbalu za sve što je postigao u svom kratkom životu.
Prema istraživanju Ujedinjenih naroda, u 2020. godini bilo je još 152 milijuna djece prisiljenih na teški rad. Moramo podići svijest o ovom velikom problemu koji traje već dugi niz godina.
