Prvi zaziv u kardinalovoj molitvi bio je da možemo “uistinu razumjeti i odgovoriti na sveti poziv građanstva”. A koji je taj sveti poziv? Nastavio je:
Mi smo nacija sastavljena od svih ljudi i kultura, ujedinjenih ne krvnim vezama, već dubokim težnjama života, slobode, pravde i nepovezane nade. Ove težnje su razlog zašto su naši preci vidjeli Ameriku kao svjetionik nade. I uz tvoje postojano vodstvo, Gospodine, neka tako ostane i danas.
Nada je bila glavna tema kardinalove molitve. Nakon molitve za mir, zaključio je:
…ovo novo poglavlje povijesti naše nacije biti će ispunjeno neodoljivom nadom, nadom koja odbija suziti našu nacionalnu viziju, već radije, kako je papa Franjo rekao, „sanjati snove i vidjeti vizije“ onoga što tvojom milošću naš svijet može postati .
“Nada” koju kardinal Cupich ovdje traži nije prepoznatljiva kao teološka krepost nade, usmjerena prema punini života u Isusu Kristu. Umjesto toga, čini se da je to vizija onoga što “naš svijet može postati” – to jest, poticaj za političke vođe da izgrade bolju budućnost.
Kardinal Cupich suočio se s mnogo većim izazovom kada se obratio demokratskoj konvenciji u Chicagu. Obraćao se političkoj stranci koja je odlučila neograničeni pobačaj učiniti značajnim pitanjem svoje kampanje 2024., stranci koja je pozdravila i pohvalila Planned Parenthood za obavljanje pobačaja na samom otvaranju konvencije, stranci posvećenoj ukidanju “prava savjesti” za liječnike koji ne žele vršiti pobačaje, te porezne obveznike koji ih ne žele subvencionirati, stranku koja je obećala pomoći mladima da se osakate u skladu s rodnom ideologijom, stranku čiji je kandidat postavio pitanje može li praktični katolik biti kvalificiran kao kandidat za suca Vrhovnog suda…
U cijeloj plejadi moralnih pitanja koja je papa Ivan Pavao II povezivao s “kulturom smrti”, Demokratska stranka bila je i jest u izravnoj opoziciji katoličkom učenju.
Ipak, nigdje u svom govoru kardinal Cupich nije ponudio ni najmanji izazov izopačenoj ideologiji koja prevladava na Demokratskoj konvenciji.
Očito nije bilo ničega u kardinalovom govoru što bi se moglo protumačiti čak i kao naznaka neodobravanja platforme Demokratske stranke.
Povijest kršćanstva pokazuje postojano natjecanje između vjerskih i svjetovnih utjecaja: između vodstva Crkve i moći države. U najboljem slučaju, crkvene vođe ispravljaju i opominju političke vođe. Čak i temeljno zdrava država treba te korekcije i opomene, a mudri državnici ih pozdravljaju. Ali korumpirani režim, koji hitno treba korekciju, zamjera im. Po tome, mlaki i slabi crkveni pastiri postaju zagovornici degradiranih vladajućih režima.
