Svaki ljudski život je svet. Kada Crkva o njemu govori ona želi da ga ta svetost prati od njegova početka do kraja. Dotičući se početka života sasvim prirodno je da mu se želi osigurati najbolje moguće ozračje u kojemu će nastati i razvijati se. U svojim izlaganjima o teologiji tijela u više sam navrata govorio o konačnom cilju ljudske spolnosti, a to je duhovno i tjelesno sjedinjenje dvaju osoba. Ono se događa kao izraz ljubavi a plod tog sjedinjenja je osobni rast partnera te sudioništvu u Božjem djelu stvaranja novog života. Zato je jedino bračna ljubav kontekst koji je „dovoljno dobar“ i dostojan novog života. Na analogan način, bračna ljubav nam može biti slika iz koje možemo saznavati nešto i o Bogu koji u trojstvenom odnosu ljubavi uvijek stvara i održava život. Zanimljivo je kako je jedan katolički teolog primijetio da i čovjek koji želi biti na sliku Isusova Krista zaslužuje da bude (baš kao i On) „rođen, a ne stvoren“. Vrlo se često u javnom diskursu danas navodi „pravo roditelja na dijete“. Crkva vrlo jasno ističe da se ne može govoriti o „pravu na dijete“, već da umjesto toga moramo razmišljati o „pravima djeteta“. Svako dijete ima pravo da se rodi kao plod bračnog čina svojih roditelja te pravo da ga se prizna kao punopravnu osobu od trenutka njegova začeća. Na ovom mjestu te osobito upućujem na enciklike Ivana Pavla II. Donum Vitae, Evanelium Vitae te Familiaris Consortio. Dobro je napomenuti i da postoji više vrsta umjetne (tj. izvantjelesne) oplodnje. Govoreći o partnerima u katoličkom nauku razlikujemo homolognu i heterolognu umjetnu oplodnju.Homologna oplodnja uključuje gamete (spermije i jajnu stanicu) od muškarca i žene koji su u zakonitom braku. To je unutarbračna oplodnja i dijete je u biološkom smislu dijete svojim roditelja. Kod heterologne oplodnje može se raditi o cijelom nizu mogućnosti pri kojemu jedan ili oba partnera nisu u zakonitom braku ili jedan roditelj biološki ne sudjeluje u začeću (poseže se za spolnim stanicama donatora). Promatrano sa stajališta Katoličke Crkve, svi postupci izvantjelesne oplodnje su moralne neprihvatljivi. Kod heterologne oplodnje je stvar posve jasna jer se u začeće djeteta uključuje treća osoba. Međutim, često nastaju dvojbe oko toga zašto je homologna izvantjelesna oplodnja nedopuštenja, barem kao neki oblik “zadnje opcije”. Enciklika Donum Vitae podrobno obrađuje taj problem ističući da postoji "neraskidiva povezanost, koju je Bog htio a čovjek je ne može svojevoljno ukinuti, između dvostrukog smisla bračnog čina: smisla sjedinjenja i smisla rađanja (...) Kontracepcija hotimice lišava bračni čin njegove otvorenosti rađanju i tako samovoljno razdvaja svrhe braka. Objektivno na sličan način, postižući rađanje koje nije plod posebnog čina bračnog sjedinjenja, homologna umjetna oplodnja također razdvaja dobra i značenja braka...” Dakle, Crkva suosjeća u patnji roditelja koji ne mogu imati svoje potomstvo, ali želi pobuditi svijest da život nije čovjekovo „pravo“, već Božji dar. Katekizam Katoličke Crkve posvećuje cijeli jedna ulomak ovom pitanju i naslovljava ga “Dar djece”. U njemu je ukratko objašnjen sažetak Crkvanog nauka pa ti ga prenosim:
2373 Sveto pismo i tradicionalna praksa Crkve gledaju u brojnim obiteljima znak božanskog blagoslova i velikodušnosti roditelja.[119]
2374 Velika je bol bračnih parova koji otkriju da su neplodni. Abraham pita Boga što će mu dati i dodaje: "Čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez djece?" (Post 15,2). Rahela viče svom mužu Jakovu: "Daj mi djecu! Inače ću svisnuti!" (Post 30,1).
2375 Treba ohrabriti istraživanja koja idu za tim da se smanji ljudska neplodnost, pod uvjetom da budu "u službi ljudske osobe, njezinih neotuđivih prava, njezina pravog i cjelovitog dobra u skladu s Božjim naumom i njegovom voljom".[120]
2376 Tehnike koje uzrokuju odvajanje roditelja, zahvatom strane osobe u bračni par (davanje sperme ili ženske gamete, posudba maternice), teško su nemoralne. Te tehnike (inseminacija i heterologna umjetna oplodnja) vrijeđaju pravo djeteta da bude rođeno od oca i majke koje poznaje i koji su među sobom vezani ženidbom. One su izdaja "isključivog prava supružnika da postanu otac i majka samo jedno pomoću drugoga".[121]
2377 Ako se te tehnike (inseminacija i homologna umjetna oplodnja) primjenjuju u krilu bracnog para, možda su manje štetne, ali ostaju moralno neprihvatljive. One odvajaju spolni čin od čina rađanja. Čin zasnivanja djetetova postojanja nije više čin kojim se dvije osobe daju jedna drugoj, već čin koji "život i identitet zametka povjerava vlasti liječnika i biologa uvodeći gospodovanje tehnike nad početkom i sudbinom ljudske osobe. Takav odnos gospodovanja u sebi je suprotan dostojanstvu i jednakosti koja mora biti zajednička roditeljima i djeci".[122] "S moralnog stanovišta rađanje je lišeno svog vlastitog savršenstva kad nije željeno kao plod bračnog čina, to jest specifičnog čina sjedinjenja supružnika (...). Samo poštujući vezu koja postoji između značenja bračnog čina i poštivanja jedinstva ljudskog bića moguće je rađanje u skladu s dostojanstvom ljudske osobe".[123]
2378 Dijete nije neki dug, nego dar. "Najuzvišeniji dar braka" jest ljudska osoba. Dijete se ne može smatrati objektom vlasništva, čemu bi moglo voditi priznavanje nekoga tobožnjeg "prava na dijete". Na tom području samo dijete posjeduje istinska prava, to jest "da bude plod posebnog čina bračne ljubavi svojih roditelja kao i pravo da bude poštivano kao osoba od trenutka svoga začeća".[124]
2379 Evanđelje pokazuje da fizička neplodnost nije apsolutno zlo. Nakon što su iscrpli zakonite utoke zdravstvu, supružnici koji trpe od neplodnosti pridružit će se Gospodinovu Križu, vrelu svake duhovne plodnosti. Oni mogu pokazati svoju velikodušnost usvajajući napuštenu djecu ili vršeći zahtjevne službe u korist bližnjega.
Najveći problem koji se vezuje uz umjetnu oplodnju je stvaranje većeg broja zametaka koji se uništavaju ili s kojima se na iznimno nemoralan i nehuman način manipulira. S obzirom na posve jasan stav Crkve o tome da ljudski život počinje trenutkom začeća, uništavanje ljudskih zametaka je zapravo ubojstvo ljudske osobe. Tijekom nedavnih saborskih rasprava o pitanju medicinski potpomognute oplodnje svjedočili smo tome kako se podaci vrlo često znaju izvrtati i krivo prezentirati. Tako je i stav Crkve apriorno osuđen kao „nazadan“, „zaostao“ ili čak kao „neosjetljiv“. Dugo bi nam vremena uzelo ulaziti u raspravu o svakom od tih napada, ali te za kraj upućujem na jednu zanimljivu kolumnu Nacionalova kolumnista gospodina Borisa Becka koji je na jednom mjestu odgovorio na najčešće prigovore koju su mu upućivani nakon što je iznio prigovore praksi umjetne oplodnje: http://www.nacional.hr/clanak/66332/istine-i-lazi-o-umjetnoj-oplodnji
BTB,
Don Damir Stojić/studentski-pastoral.com
