Terezija Martin bila je tvrdoglava i djetinjasta djevojčica. Njezina majka Zelie bila je jako zabrinuta za nju i njezinu budućnost. „Što se tiče [Terezije]”, piše u jednome pismu, „ne znam što će biti s njom; tako je mlada i nepažljiva (…) njezina je tvrdoglavost gotovo neslomljiva. Kada kaže ‘ne’, ništa je ne može pokolebati; mogao bi ju cijeli dan držati u podrumu – ona bi radije ondje spavala nego rekla ‘da’..”
Nešto se moralo promijeniti. Sâm Bog zna što bi se dogodilo u protivnom.
„TEREZIJA JE TREBALA PRERASTI TAKVE STVARI, NADAM SE DA JE OVO ZADNJI PUT”
Terezija opisuje okolnosti događaja koji se je zbio na Badnjak 1886., događaja koji joj je promijenio život, u svojoj autobiografiji pod naslovom Povijest jedne duše. Imala je 13 godina i još se je uvijek svojeglavo držala božićnih običaja koji su namijenjenih najmanjoj djeci.
Kad sam se vratila kući u Les Buissonnets s ponoćke, radovala sam se što ću pronaći svoje cipele pokraj kamina, pune darova. Tako je bilo od moga najranijeg djetinjstva. Dakle, kao što možete vidjeti, sa mnom su još uvijek postupali kao s malim djetetom.
Moj je otac rado gledao moju sreću i slušao moje radosne povike dok sam vadila pojedino iznenađenje iz svojih čarobnih cipela, i njegova me je radost činila još sretnijom. Ali došlo je vrijeme da me Isus izliječi od moje nezrelosti; morala sam se odreći čak i tih nedužnih dječjih radosti. Dopustio je da se moj otac ove godine, nakon ponoćke, ozlovolji umjesto da me razmazi. Dok sam se uspinjala uza stube, čula sam ga kako govori: „Terezija je trebala prerasti takve stvari, nadam se da je ovo zadnji put.” Te su me riječi pogodile ravno u srce. Celina mi je na to, znajući koliko sam osjetljiva, šapnula: „Nemoj još sići jer ćeš se rasplakati ako odmah otvoriš svoje darove pred ocem.”
Terezija bi inače učinila upravo to: plakala poput malenog djeteta. Međutim, ovaj put nije bilo tako.
PONOVNO JE ZADOBILA DUŠEVNU JAKOST
Ali Terezija više nije bila ista; Isus me je promijenio u potpunosti. Zadržala sam suze i, pokušavajući smiriti otkucaje srca, brzo sam sišla u blagovaonicu. Tada sam uzela svoje cipele i radosno odmotala darove. Bila sam sretna kao kakva kraljica. Moj se je otac smijao, i ponovno je postao radostan a Celina se je osjećala kao da sanja! Ali to nije bio san. Terezija je ponovno zadobila duševnu jakost koju je bila izgubila u dobi od četiri i pol godine, i ona je u njoj ostala zauvijek.
Terezija će ovaj događaj, koji je označio prekretnicu u njezinu životu, kasnije nazvati svojim „božićnim čudom”. On je unaprijedio njezin odnos s Bogom, a dvije godine kasnije ušla je u mjesni redovnički red karmelićanki.
SHVATILA ŠTO MORA ČINITI KAKO BI IMALA PRISNIJI ODNOS S BOGOM
U tom je čudu razaznala Božje djelo milosti koja je natapala njezinu dušu, dajući joj snage i hrabrosti da čini ono što je istinito, dobro i lijepo. Bio je to božićni dar od Boga i on je promijenio način na koji je do tada pristupala životu.
Terezija je konačno shvatila što mora činiti kako bi imala prisniji odnos s Bogom, i kako bi se oslobodila djetinjih navika te postala istinsko Božje dijete. I dalje je bila malko svojeglava, no u dobrom smislu; njezina se je volja uskladila s Božjom i ona Mu je potpuno predala svoj život.
Aleteia.org/Book.hr
