Jedina ljubav je ta koja će tu nesavršenost moći uvesti u novu zbilju, premda ona, istina, odveć često uzmanjka. Ne raste. A upravo rasti joj je u prirodi. Ne raste li, ona blijedi.
Ta dva nesavršena bića rađat će i odgajati svoju djecu - nesavršena bića. Uslijed svoje nesavršenosti i nesavršenosti ljudskog svijeta kojega su dionici, nužno će ih uvoditi u nesavršenost. Tražiti od djece da budu ili upravo da ne budu nesavršena na naš način, posve je neprimjereno. Djeca imaju svoj put i važno je da njime idu. Nije važno hoće li biti bolja ili gora od onih oko sebe. Važno je jedino hoće li nadrastati sebe same, nastojati biti bolja od sebe. Za svakoga od nas je jedino to važno.
Za čovjekov život uopće, a napose za život u braku i obitelji, važno je pristati na nesavršenost, prihvatiti je kao odrednicu ljudskog života. Važno je prije svega prihvatiti svoju nesavršenost, uvažiti sebe u onome što čovjek jest, ali, isto tako, uvažiti sebe u onome što čovjek može biti. Važno je one s kojima smo pozvani, one s kojima nam je darovano dijeliti život, poštivati u njihovoj nesavršenosti. Ne tražiti od njih da budu ono što oni nisu i što ne mogu biti. Poticati u njima njihovu obdarenost. Ali njihovom obdarenošću, pritom, ne ugrožavati njihovu osobnost.
Pristati na nesavršenost ne znači pomiriti se njome. Odustati. Naprotiv, pristati na nesavršenost znači u skladu s njom odmjeravati hod, zahtjevnost svakog koraka. I, povrh svega, u svemu gledati čovjeka. Biti čovječan. Gledati dijete. Gledati dušu. Očuvati svoju dušu djetinjom, otvorenom Bogu i čovjeku.
Čovječnost kao osobnost
Bog je čovjeku dao slobodu. Izbavio ju je po Isusu. To mu, zapravo, počesto zamjeramo. Nešto rjeđe kada se tiče naše slobode. Osim kada se sami sebe stidimo i kada bismo svoj stid rado prepustili nekom drugom. Bog je čovjeku dao pravo na izbor, iz poštovanja prema njegovoj osobnosti, ali i iz poštovanja prema ljubavi kojom dotiče čovjeka. Bilo bi vrijedno uvijek i u svemu nastojati da ne dotičemo jedni druge dodirima lišenima ljubavi. Pozvani smo ne oskudijevati ljubavlju. U Isusu nam je darovano njome obilovati.
Stoga se čovjekova osobnost ne može svoditi na ulogu, na predmet. Nitko čovjeka ne smije namijeniti za nešto, upotrijebiti ga za nešto. Čovjek samo u poganskom svijetu može biti nešto. U Božjem svijetu on je, po slici Božjoj, nužno netko. Ukoliko je svijet u kojem živimo poganski, dobro je znati da ga i mi, uskraćujući mu svoju dušu, dograđujemo svojom mlakošću.
Slika Božja
Svojedobno sam bio u prigodi vidjeti neobičnu izložbu radova jednog slikara. U izlogu izložbenog prostora bilo je izloženo ogledalo, na nekoliko mjesta napuklo. Ponad ogledala bile su ispisane riječi "SLIKA BOŽJA", a u njegovu dnu riječi s prve stranice Biblije: "Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih." (Post 1,27) Bilo je zanimljivo promatrati ljude kako zastajkuju pred tim ogledalom, kako se ogledavaju u njemu. Činili su to s nelagodom. Nitko nije osjetio potrebu namjestiti kosu, poravnati bradu, podesiti naočale. Kao da su se pred tim ogledalom pitali: "Zar je moguće da Bog tako izgleda?" Kao da su se ispričavali Bogu: "Oprosti što tako izgledaš." No, nadam se da nisu proslijedili postiđeni, obeshrabreni već probuđeni, potaknuti.
Život - obdarenost i darovanost
Bog je stvorio čovjeka jer ga je ljubio. Ljubav prema životu, ljubav prema čovjeku, jedini je dostojan poticaj da se čovjeka začne, da ga se rodi, da se živi s njim. Za njega. Ne živimo li u ozračju koje promiče ljubav prema životu, ljubav prema čovjeku, i mi smo odgovorni. Suodgovorni smo i toj se suodgovornosti nikako ne možemo izmaknuti.
Čovjek ni sebe ne smije učiniti predmetom, svesti se na ulogu. Ne smije pristati na to da živeći, trudeći se za svoje, prestane živjeti s njima.
Živjeti znači biti pristupačan
Strahovito je kada čovjek zagubi nekoga u svom životu, u svojoj duši. Kada živi s njim kao da ga nema. Ili kada primjećuje samo dio njegova bića. Kada suzi svoj pogled na njega.
Mnogi od nas vrlo marno proučavaju upute za upotrebu strojeva koje nikada neće imati, kojima se nikada neće koristiti. Proučavaju svojstva automobila koje nikada neće voziti. Pažljivo listaju modne časopise i dive se odjeći koju će netko drugi nositi. Poslije odgledane nogometne utakmice žure kući da na televiziji provjere jesu li sve dobro vidjeli. Slijedeće jutro kupuju novine i čitaju izvještaje s utakmice. Tko zna, možda se s utakmicom u međuvremenu nešto dogodilo. U domovima mnogih od nas radio, televizija i računalo uporno govore. Čujemo ih i kada ih ne slušamo.
Svoje, naprotiv, često ne čujemo niti kada ih slušamo. Ne vidimo ih niti kada ih gledamo. Jer, kao, tu više nema iznenađenja. On je jednostavno takav. Ona je jednostavno takva. I takvim svojim stavom, sprečavamo ih da budu novi (i sebe same sprečavamo).
Ponašamo se kao da se život koji živimo tiče nekog drugog. I dogodi nam se da se više ne susrećemo s onima s kojima živimo. S kojima dijelimo svoju dušu. I tako se odričemo svoje duše. A kako ćemo živjeti, tko ćemo biti bez nje?
Toliko je opravdanja da ne budemo zajedno, da se ne radujemo životu, jedni drugima. A sva su ta opravdanja manja od dragocjenosti života, od zajedništva. Umor, oskudica, preopterećenost – sve to ima smisla samo ako je za drugoga. A ako je za drugoga, neće dijeliti već povezivati, sjedinjavati.
Nemojmo se odricati jedni drugih. Nemojmo se odricati sebe samih. Kada nas je stvarao, Bog je poželio da jedni drugima budemo dar. Blagoslov. Da nađemo sreću u našim danima. U okolnostima u kojima živimo. Da je nađemo i živimo zajedno. I da to što smo zajedno da smisao svemu što jesmo.
Ne dijeliti ono što je jedno
Mnogi su brakovi, mnoge obitelji ranjene, pa i razorene, mnogobrojnim predbacivanjima, optuživanjima, osuđivanjima i odbacivanjima. Tako često istjerujemo neke naše pravde na račun svojih. Znamo vrlo uporno i temeljito, godinama, desetljećima, tražiti dokaze za neke krivice, za ovo ili ono. Jer kao da je svaku krivicu potrebno nekome pripisati. U toliko toga je moguće prepoznati neku nisku namjeru. A mnogošto se zbiva bez ikakvih krivica. Jednostavno, stjecajem okolnosti. Kad bismo toliko snage, tolike žestine utrošili u to da svoje razumijemo, da ih opravdamo, koliko bi više ljepote i radosti bilo u našem svijetu, u našim životima.
Nikos Kazantzakis u svom romanu o svetom Franji Asiškom ispisuje jednu zgodu, posve u duhu svetoga Franje. Leon, bezazlen i vjeran Franjin prijatelj i brat ispovijedio se Franji da je teško zgriješio. To je Franju duboko potreslo. Dugo je šutio. Leon je čekao i čekao njegovu riječ, a kada više nije mogao podnijeti tu šutnju, upitao ga je:
"- Brate Franjo, kakvu mi pokoru nalažeš?
- Teško si zgriješio, dijete moje. Tri dana i tri noći neće ni kruh ni voda prijeći preko mojih usta.
- Pa nisi ti sagriješio – zavikao je Leon. – Ja sam grešnik, kazni mene.
- To je svejedno, brate Leone. Nismo li mi jedno? Ja sam s tobom sagriješio, a ti postiš sa mnom. Toliko već vremena živimo zajedno, zar još nisi to shvatio? Idi i neka te Bog blagoslovi!"
O, kad bi i naši bračni i obiteljski životi bili toliko sjedinjeni!
Djetinji svijet
Svime što jesmo, i samim svojim disanjem, oblikujemo svijet svoje djece. Mi smo im, prije svih, blagoslov i znak – ili sablazan. Strahovita je odgovornost na nama. Stoga ništa što se tiče djetinjeg svijeta ne smijemo shvaćati olako. Jer silno je lako pozlijediti djetinju dušu, djetinje biće.
Odrasli i njihove batine
Odviše je nemarnosti i grubosti u našim brakovima i našim obiteljima. Među tim grubostima posebno se ističu batine. "Batina je iz raja izašla." – tvrdi tzv. narodna mudrost. No, pitajte djecu. Ona su sklonija mišljenju da je batina iz raja izbačena. Ondje je bila nepoželjna, a ovdje je, očito, dospjela u pogrešne ruke.
Ima mnogo razloga zbog čega tuku djecu.
Tuku ih zbog toga što su nemirna i zbog toga što su odviše mirna.
Tuku ih zbog toga što plaču i zbog toga što se smiju.
Tuku ih zbog toga što su neposlušna ili zbog toga što su poslušna nekom drugom.
Tuku ih zbog toga što ne znaju misliti svojom glavom i, češće, zbog toga što misle svojom glavom.
Tuku ih čime stignu, tuku ih kako stignu, tuku ih kamo stignu.
I ma koliko da je razloga zbog čega djecu tuku, neusporedivo je više opravdanja zašto ih tuku.
Tuku ih zato što ih ne vole i zato što ih vole.
Tuku ih zato što su im se već popela navrh glave i zato što nikako ne uspijevaju dokučiti gdje se zadržavaju.
Tuku ih zato da bi im bilo bolje i zato da bi očvrsnula.
Tuku ih zato da bi znali izabrati prave stvari i zato da ne budu odveć izbirljiva.
Tuku ih zato što su i njih tukli i zato da ih netko drugi ne bi još više natukao.
Neki smatraju da su batine prirodni sastojak djetinjstva.
Gotovo da bez njih djeca ne bi mogla odrasti.
Katkad ih tuku zdušno, ponekad preko volje i gotovo iz navike.
Kadšto iz opreza.
Neki osjete posebno olakšanje nakon što pretuku djecu. (S takvima je najteže. Takvima je najteže.)
Nerijetko se dogodi da djecu tuku zbog onoga na što su ih još neki dan poticali.
Nekima je posve svejedno pa niti tuku niti ne tuku djecu.
Neki se zadovoljavaju time da tuku tijelo.
Neki tuku pa i ubijaju dušu.
Neki se ne zaustavljaju sve dok dijete ne liše njegove osobnosti.
Sve bez ijednog udarca, ustrajno, iz dana u dan, oni razaraju dijete, njegovo biće i njegovo dostojanstvo, njegov život i njegov svijet.
(Tko ih je lišio duše? Tko ih je učinio bezdušnima.)
Djecu vrlo često, pa i najčešće, zadese batine koje su drugima namijenjene ili koje su drugi uzrokovali.
Pa kad već nije moguće tući one koje bi se najvećma htjelo, nekako je najprikladnije tući one najbliže i najnevinije, one koji imaju najviše povjerenja u nas – svoju djecu. Ona će nam jedina to znati oprostiti.
Oni koji tuku djecu vrlo rijetko drže batine rukama. Batinom udaraju njihov umor i neuspjeh, njihovo nezadovoljstvo i nemoć, njihov očaj i ispraznost.
Batinom udaraju njihove bojazni i nade, njihove pogreške i propusti, njihov ugled i nesigurnost.
Ljudi toliko toga žele izliječiti batinama i pritom zaboravljaju koji su jedini pravi lijekovi njihovim nedaćama.
Batine otvaraju nove rane i u onome tko udara i u onome koga udaraju.
Tučete li svoju djecu?
Tučete li ih po njihovim zaslugama ili po svojim procjenama?
Zbog čije ih krivice tučete: zbog njihove, zbog svoje ili zbog nečije tuđe?
Što želite postići time što ih tučete?
Želite li ih učiniti boljim ljudima, sklonijima dobroti, razumijevanju i prihvaćanju?
Uklonite iz kuće i šibe i remenje, kuhače i kolce...
Ako već morate tući djecu, tucite ih rukama.
Neka vas bar ruka zaboli, ako srce ne može.
Odovornost za djetinji svijet
Životno smo odgovorni za svaku dječju suzu, za svaku masnicu na dječjem tijelu ili duši, za svaku bol nanijetu djetetu. Odgovorni smo i kada svoje postupke smatramo opravdanima, kada smatramo da smo djelovali odgojno. Odgovorni smo, jer naša ljubav barem u tom trenutku nije bila dovoljno snažna i promišljena, dovoljno djelotvorna, jer nije bila bliska. Odgovorni smo, jer je tada umjesto naše ljubavi progovorila naša nemoć, umor, nestrpljivost. Odgovorni smo, jer nismo imali vremena za njih, a vrijeme nam je upravo zbog njih darovano.
Životno smo odgovorni za svaku grubu riječ, za svaku otresitost prema onima s kojima živimo. Za sve što ih nije obogaćivalo. Postavljanje takvih zahtjeva nije pretjerivanje. Ono neposredno proizlazi iz Isusova govora na gori.
Životno smo odgovorni i dužni smo zbog svega toga ispovijedati se kako bismo obnavljali čistoću, prohodnost ovoga svijeta. Za svoje. Za one koji dolaze. A ispovijedati se znači odlučiti se za novost života, za novost odnosa, za novost svoje duše, svoga oka i ruke.
Pred Bogom, već danas
U onaj dan kad stanemo pred Boga, kad stanemo posve razotkriveno, bez mogućnosti uzmaka, pred svoju dušu, licem u lice, kad ćemo biti pitani tko smo, bit će nam znano da smo ono što smo u obitelji, da za nas nema bolje i prikladnije mjere. Ne možemo biti uspješni, sveti u svijetu, u Crkvi, a grubi, neprisutni u obitelji. Nismo li prisutni u obitelji, odsutni smo iz svijeta, iz života. Iz Boga. Nismo li suživljeni sa svojima, svaka će suživljenost biti tek privid.
U onaj dan bit ćemo pitani koliko su naši oćutjeli, proživjeli vedrine i mira, topline i razumijevanja. U onaj dan bit ćemo pitani koliko je naše rame bilo pouzdano, naša ruka susretljiva. U onaj dan bit ćemo pitani jesmo li stigli ubrati cvijet, jesmo li se stigli poigrati, ispričati priču, saslušati, blago posavjetovati. U onaj dan bit ćemo pitani za duše svojih, za njihove boli koje nismo umjeli podijeliti, ublažiti. I to će biti naša mjera.
Neće smisao tih pitanja biti da nas se kazni. Bit će to blagoslov vedrine ili nijema bol propuštene sućuti. Volio bih da u onaj dan svi s mirom možemo zagrliti svoje. Da se, već danas, grleći ih, osjetimo zagrljeni. Kao što je jedno dijete napisalo: "Obitelj na okupu izgleda kao da se mali buket jaglaca stisne i sam sebe voli."
