U najboljem slučaju je upitno, a realno i malo vjerojatno, hoće li se naša kultura ikada oporaviti, osim ako ne obnovimo Svetu liturgiju. Dopustili smo da moderna kultura duboko utječe na Liturgiju upravo u trenutku kada nam je potrebno da liturgija vrši dubinski utjecaj na vjernike i kulturu.
Postoji legitimna rasprava o nekim detaljima (latinski ili narodni jezik, ili kombinacija, glazbeni oblici, itd.), ali za početak je važan povratak na svetopisamske norme (vidi ovdje) izložene tako pažljivo u Knjizi Izlaska, Ponovljenom zakonu i Otkrivenju. Crkvene zgrade i liturgijske norme su sve donedavno bile s njima u skladu. U posljednje vrijeme smo zalutali u praksi i dizajnu koji potiče antropocentrizam, sekularizam i prekomjerne pojmove udobnosti, dostupnosti, relevantnosti (uglavnom u efemernom smislu), i sažetosti. Bog je marginaliziran.
Budemo realni, ne treba se nadati kako ćemo jednostavno okrenuti sat unatrag i vratiti se do vremena prije 1962. godine. Sam papa Benedikt nije predvidio ovakav put. Umjesto toga, nadao se nekoj vrsti uzajamnog oplemenjivanja u kojem će se održati legitimni aspekti liturgijskog pokreta (koji je počeo oko 1900.). Osim toga, ponadao se kako će šira primjena tradicionalne latinske mise također pomoći u rješavanju ekscesa i neuravnoteženih pojava koje su se uvukle u liturgiju, stvarajući raskid s tradicijom i izazivajući bolesti suvremene liturgije, koja nažalost više odražava suvremenu kulturu umjesto da bude lijek za istu.
Kako jedan poznati bloger često naglašava: spasimo li liturgiju, spasit ćemo svijet.
