Od svih heroja koji su protiv abortusa, a koje sam imao privilegiju upoznati, jedan čovjek se uvijek isticao zbog svoje čiste poniznosti i neumorne predanosti. Zove se John Barros, i u proteklih deset godina, on stoji ispred klinike za pobačaj u Orlandu, Florida, pozivajući žene i djevojke, moleći ih da ne abortiraju svoje bebe. Na stotine njih su ga poslušale.
Bio sam sa timom volontera, studentima koji su zagovarali život, kod Sveučilišta središnje Floride. John Barros je svratio do našeg mjesta sastajanja, a bili smo odlučili da ćemo se dan prije nego napustimo Floridu pridružiti Johnu ispred klinike za pobačaj.
Već sam bio ispred klinike cijeli dan, u Morgentaler Klinici u Edmontonu, pa sam mislio da znam što me čeka. Ali stojeći ispred Morgentaler klinike je predstavljalo kombinaciju depresije i ljutnje, jer nije bilo ništa što smo mogli učiniti. Nismo mogli ni da zovemo žene i djevojke, jer su policajci čekali da nas uhite ako bismo to učinili. Gledati djevojku za djevojkom kako sa svojim mužem ili dečkom ulazi u kliniku je bilo brutalno.
Kod Orlando Centra za žene, John Barros je čekao s nekoliko studenata biblijske škole. Bio je sretan što nas vidi, a mene je to zbunjivalo. Nikad prije nismo savjetovali ljude na ulici, pa nisam zapravo znao što činim. Ali mladi ljudi koji su provodili svoje vrijeme ispred klinike za abortus su ga toliko usrećivali, da sam se morao nasmiješiti.
Smijanje je uskoro nestalo. Djevojke su počele dolaziti, neke od njih su bile vidljivo trudne. Mnoge su bile u klinici i dan prije, kako bi bebi dali otrov. Operacije u kasnijim mjesecima trudnoće obično traju najmanje dva dana. Za deset godina, John nam je rekao, samo su ga dvije djevojke poslušale da odu u bolnicu i prekinu s tom operacijom. Upravo su ove operacije najgore, jer liječnici moraju smišljati različite načine kako bi ubrzali porod. Na taj način djevojke mogu roditi mrtvu bebu, dati mu njegov novac i otići svojim putem.
“Nemate pojma kakvi demoni žive u ovom mjestu”, rekao nam je. “Ponekad doktor pušta rap glazbu na parkingu i tjera žene da šetaju okolo kako bi ubrzao porod. “Gore koljena! Brže! To je zlo. Užasno je.”
Nekoliko djevojaka odlazi s klinike kako bi prošetale i ubrzale porod. Brutalno je gledati to. Jedna djevojka je ubrzala hod, ali se ipak trudila da izgleda kao da hoda. Druge prolaze brzo, spuštenih glava. Moj prijtelj Alex se grize za usnu. Povremeno dok neka djevojka prolazi, očajno se trudeći da nas ignorira, sve se uskomeša na kratko.
Rijeka djevojaka koje dolaze se pomalo usporava, što je olakšanje. Onda dolazi još jedan auto. “One dolaze!”, kaže John, teturajući se sa pamfletima. “One dolaze.” Ovaj izjava mi je zvonila u glavi ostatak dana.
Kako su se djevojke pojavljivale, tako je John zvao i molio. “Ne činite ovo. Što vam je potrebno? Možemo vam dati sve što vam treba. Medicinsku skrb. Mjesto gdje možete ostati. Majko, zaštite svoju kćer. Ne čini ovo. Budi pravi prijatelj. Ovaj doktor je već uništio jednu djevojku ovog tjedna. Kucajte na telefonu, na Google “Orlando klinika se ponovo otvara”. On unesrećuje djevojke tamo unutra. Ne ubijajte svoju bebu.”
Pitam se kako uspijeva u tome. Kako se žena približava klinici, počinjemo snažno moliti. I dok prolaze pored nas, te ne oklijevajući ulazi u kliniku, naša srca potonu s ružnim osjećajem, trepnemo po koji put. “Samo 15cm cigle i zida nas razdvaja od neizrecivog krvopolića o kojem smo govorili cijeli tjedan.”
John pokazuje na parkiran auto. “Vidiš ovo? Zbog ovoga sam sretan što ste ovdje. Zato ste potrebni, mijenjati mišljenja o abortusu. “U početki nisam shvaćao o čemu govori, pa je još bliže pokazao. Bio je to stiker na braniku. UCF (University of Central Florida). Sveučilište Centralne Floride. John je klimao glavom. “Potrebni ste nam tamo (na sveučilištu), tako da one ne završe ovdje.” Bila je to trezvena misao. Izgleda da smo njih propustili.
Kada rijeka ljudi uspori prema “kući ludila” kako je John zove, on uzima svoj megafon da propovijeda. Zna iz iskustva da mogu čuti ono što govori u čekaonici i sali za operaciju. A mnoštvo žena i djevojaka je u suzama napustilo kliniku nakon što su čule njegove riječi, odustajući od ubojstva svojih beba.
“Nemojte postati krivi za ovo. Ovdje sam da vam pomognem. Dat ću vam sve što je potrebno. Vozio sam djevojke u sigurnu kuću u Tennessee, pa ako je dečko problem, mogu vam pomoći. Dečki, budite pravi muškarci. Zaštite je. Molim vas, izađite.”
Nitko ne izlazi. “Vrijeme je da pjevamo”, kaže John. “To pomaže ponekad.”
Vadi pjesmarice. Okupljamo se ispred klinike s dva bogoslova, te počinjemo pjevati. “Prebivaj sa mnom. Neka dođu Tvoji izvori. Kruniši ga mnoštvom kruna. “Djevojka u poodmaklom stadiju trudnoće u crvenoj trenirki prolazi pored i ulazi u kliniku. Počinjemo opet pjevati. “Divna Milost”. Nekoliko minuta kasnije, vrata se otvaraju. Ona izlazi van. John je susreće i priča s njom i mladićem u kombiju koji je stao da je pokupi. Kombi odlazi nekoliko trenutaka kasnije, a par nam maše cijelom ulicom.
“Pjevanje ih je razuvjerilo!”, kaže nam John. “Slava Bogu, zadržat ću bebu! Sedam mjeseci je trudna, promijenila je svoje mišljenje, toliko su sretni, je l’ ste vidjeli? Pogledajte, i dalje mašu!” On se smije promuklim glasom, ali zvuči sretno. Grlimo se i gledamo toplo sa suznim osmijesima. John se okreće prema meni.
“Nije li divno ono što će Bog učiniti, ako se samo pojavimo?”
Ako se samo pojavimo. Nije li to istina?
Toliko sam umoran. Nisam ni mogao zamisliti da će me klinika toliko iscrpiti. Ali jeste. Ne znam kako John izdržava, iz dana u dan. Ali uspijeva. I Bog ga je iskoristio kako bi sačuvao na stotine beba. A kada sam ga pitao zašto se pridružio pokretu “za – život”, odgovorio je, “Bog me nije pozvao da budem zagovornik pokreta ‘za-život’. Pozvao me da stojim na pločniku, i nisam otišao od tada.”
Sluga koji služi najmanjem od ovih, primjer je svima nama.
Autor: Jonathon Van Maren; Prijevod: Ivana R.; Izvor: Lifesitenews.com
