Slušala sam od davnina poznatu izjavu - Samo ti ‘ćerce biraj, ali nisi ti više u godinama da biraš. Znaš kako prođu oni koji puno biraju - ostanu sami.
Zar je samoća gora od života s pogrešnom osobom? - uzvratila bih im - Ja se sa svojom samoćom jako dobro nosim i slažem. Uz nju rastem i sazrijevam.
A srela sam kroz život različite ljude. Različite, a iste. Umorne, uplakane, rastresene, izgubljene. Po ulicama, hodnicima, noćnim klubovima i parkovima. Padali su, ustajali, pokušavali, prekidali, ostavljali, zaboravljali. Tražili su sebe po smetlištima duša, tražili su ljude na mjestima gdje su umjesto njih nalazili bezosjećajna stvorenja koja hodaju na dvije noge i gaze sve što se nađe ispred njih. Dosadile su im igrice na sreću pa su se odlučili poigrati oči u oči sa pravom srećom. S ljubavlju. S iskrenošću i povjerenjem. S ljudima. Igrali su se s tuđim osjećajima. Stavljali su na kocku i svoje. Potrošili emocije, prehladili toplinu, izgubili savjest. Uništavali su sve kad bi im igra dosadila. Skupljali su mrvice koje su drugi ostavljali, hranili se svime i svačime, pristajali na svašta. A nisu dobivali ništa. Nisu našli smisao. Nisu pronašli ono za čime su u suštini istinski čeznuli. Nisu pronašli ljubav…
Vješto su je zamijenili s nekim drugim osjećajima, hirovima i doživljajima. Podvalili je s buketom jeftinog cvijeća i zamotali u jeftin celofan još jeftinijih opravdanja i isprika u 3 sata ujutro. Ali nije upalilo. Prevarili su se. Netko ih je gadno prevario. Upali su u zamku laži i površnosti. Mislili su da nema izbora. Da je ljubav poniženje i bol, da uvijek netko voli više, da su oni ti koji vuku deblji kraj. Da zaslužuju onoliko koliko prihvaćaju. Da se moraju pomiriti sa životom. Da moraju iskoristiti sve šanse dok te iste šanse ne iskoriste njih. Zgrabili su svoju ulogu. Iz maske u masku, iz noći u noć.
Pristali su na sve samo da ne ostanu sami, da se ne suoče sa sobom, sa svojim slabostima, da ne ostanu u praznom krevetu, tužnoj starosti i hladnoj samoći. Sve samo da ne ostanu praznih ruku! Imali su svoje želje, kriterije, znali su što žele, koga hoće. Nije se ispunilo, nije se ostvarilo. A već im je 25. I svi imaju nekog. A oni su sami. Što će reći ljudi? Što će reći selo? Kukavički su odustali od svojih snova i pristali na bilo što. Nabacili su lažni osmijeh na lice, masku zadovoljstva i sretnog života i počeli umirati. Počeli se zatvarati u sebe. Počela ih je gušiti osoba s kojom su dijelili stan, ali ne i život. Ruke su im bile pune besmisla pa kad bi i naišlo nešto što je mirisalo na ljubav, nisu to mogli uhvatiti. Nisu imali hrabrosti pustiti ono loše. Nisu imali snage pobijediti naviku.
I gdje su naposljetku pogriješili?
Pogriješili su onog trenutka kad su izgubili vjeru. Kad su izgubili nadu da Onaj gore ima za njih plan, da ima nekoga baš po njihovoj mjeri. Daleko od savršenstva, ali vrlo blizu onoj pravoj i čistoj ljubavi. Dosadilo im je čekati tu osobu. Dosadilo im je sanjati. Probudili su se. No ne u bajci, u noćnoj mori. Bojali su se sebe, bojali su se slobode. Izabrali su zatvor. Izabrali su uništenje. Na svijetu nikad nije bilo više propalih brakova, obostranih prevara, okrutnih laži i prekasnih isprika.
Nikad više svega, a nikad manje ljubavi.
Nikad više tuge, a nikad manje vjere!
Nikad više tjelesnih užitaka, a nikad manje duhovnog dodirivanja.
A prava ljubav postoji. Zaista postoji. Samo ako znaš čekati…
Ako znaš koliko vrijediš, što zaslužuješ i koliko si uistinu voljen i željen od samog početka.
Onaj tko te stvorio zna i što će s tobom.
Ne lutaj više, čovječe!
Ne pristaji na mrvice.
Ne pristaji na one koji ne znaju da zajedno s tvojim tijelom i umom u paketu ide i tvoja duša, kao najdragocjenija stvar koju posjeduješ.
Ne pristaji na one koji te neće čuvati kao kap vode na dlanu, kao najveći dar od Boga!
Usudi se otići od onog što ti prlja dušu i savjest.
Usudi se birati ono pravo!
Usudi se voljeti!
Toliko je površnih stvari na svijetu. Ljubav je zadnja stvar na svijetu koja bi to trebala biti!
