Osim toga, želimo da uravnoteže župni proračun, a da nas pritom nikada ne pitaju za novac.
U stvarnome svijetu svećenici imaju istu palu ljudsku narav kao i mi koji sjedimo u klupama. Svećenik kojega Crkva slavi 29. prosinca, sveti Toma Becket (1118.–1170.), savršen je primjer te istine.
Većina ljudi poznaje osnovne crte njegova životnog puta. Toma je započeo kao pisar, uzdigao se do položaja kancelara Engleske, a zatim postao nadbiskup Canterburyja. Kao nadbiskup suprotstavio se nepravednim odlukama svoga kralja, koji je u bijesu naredio (ili barem snažno sugerirao) nekolicini svojih vitezova da se riješe Tome. Vitezovi su brutalno ubili Tomu unutar njegove vlastite crkve, a njegova je smrt ubrzo prepoznata kao mučeništvo. Mnogi detalji ove priče podsjećaju na mučeništvo drugoga Tome, svetoga Tome Morea, od ruke kralja Henrika VIII., s tom razlikom da se kralj Henrik II. javno pokajao zbog svoje uloge u ubojstvu.
Iako je Toma Becket bio poznat po osobnoj poštenosti, inteligenciji i diplomatskim sposobnostima, nije bio nježan i šarmantan svećenik u stilu Binga Crosbyja.
Do trenutka kada je bio predložen za nadbiskupa, Toma se već naviknuo na moć i ugled povezane s njegovom službom kancelara. S toga je važnog položaja živio među bogatim i moćnim ljudima te ih je ugošćavao. Kada je, primjerice, bio poslan u Francusku da pregovara o političkom braku, poveo je sa sobom 200 ljudi – pratnju dostojnu kralja. Toma, koji je tada imao samo niže redove, očito nije pao u ozbiljne spolne grijehe, ali je iskusio napasti života u raskoši i utjecaju. Bio je ponosan – pomalo previše ponosan – na svoja postignuća, svoj položaj i svoju čast, a njegova sklonost oholosti bila je uočljiva i prijateljima i neprijateljima.
Kao čovjek, Toma Becket bio je politički pronicljiv i dobar sugovornik, ali je također brzo gubio strpljenje. Posljednjih nekoliko godina života proveo je u javnom sukobu s engleskim vladarom. Bio je svakako u pravu kada je odbio popustiti kraljevim zahtjevima; kralj je želio da Crkva u Engleskoj – uključujući kler i crkvena dobra – bude pod njegovom kontrolom.
Sukob između dvojice muškaraca eskalirao je do te mjere da je Toma jednostavno odbio poslušati kralja i morao pobjeći u Francusku radi vlastite sigurnosti. Henrik je uzvratio zapljenom dobara Tominih prijatelja i njihovim protjerivanjem iz Engleske. Iz izgnanstva u Francuskoj Toma je slao ljutita pisma natrag u Englesku, prijeteći onim engleskim biskupima koji su popustili Henrikovim zahtjevima te čak izopćujući neke od njih. Iako je Toma bio u pravu što se suprotstavio kralju, njegove impulzivne odluke – brzo izmjenjivanje blagih riječi i prijetnji – samo su pogoršavale sukob. Sam je papa morao poništiti neke Tomine odluke.
Tomino oholo i naglo ponašanje zasigurno nije znak svetosti. Ipak, postoje mnogi pokazatelji da je on te mane u sebi prepoznavao i nastojao ih promijeniti.
Primjerice, kada je kralj Henrik prvi put predložio da Toma postane nadbiskup, Toma se opirao. Shvaćao je da bi mu, kao nadbiskupu, prva odgovornost bila služiti Božjim interesima, a ne nužno kraljevima. Možda se prisjećao prijašnjih odluka kao kancelara, u kojima je bio više politički lukav nego nalik Kristu. No papinski legat složio se s kraljevim prijedlogom, i Toma je popustio.
Nakon ređenja Toma je za sebe uspostavio novo pravilo života, prikladnije za svećenika. Svako se jutro rano dizao kako bi čitao Bibliju. Svakodnevno je slavio ili barem prisustvovao misi, što je u to vrijeme bilo neuobičajeno za svjetovne ljude poput njega koji su bili postavljeni na crkvene službe. Jeo je umjerenije nego prije i izdašnije davao siromasima. Pod odjećom je nosio kostrijet. Bio je svjestan svojih osobnih slabosti, pa je dao dopuštenje nekolicini pouzdanih prijatelja da ga ispravljaju u njegovim manama, iako im je bio nadređen.
Sveti Toma Becket zasigurno nije prvi svećenik s teškim karakterom koji je postao svetac. Aleksandrijski biskup iz 5. stoljeća, sveti Ćiril, bio je dovoljno briljantan da bude proglašen crkvenim naučiteljem, ali je također bio ohol čovjek poznat po autoritarnim odlukama, koje su dovele do nasilja i kontroverzi koje i danas prate njegov ugled. Rani crkveni otac sveti Jeronim iz Stridona bio je jedan od najbriljantnijih učenjaka koje je Crkva ikada imala, ali je bio i pretjerano osjetljiv na kritiku. Kada je katolik po imenu Helvidije doveo u pitanje Marijino trajno djevičanstvo, Jeronim je napisao snažan odgovor u kojem je Helvidija nazvao „neukim prostakom“ i drugim imenima. Padre Pio, danas poznat kao sveti Pio iz Pietrelcine, bio je slavan svećenik 20. stoljeća i nositelj stigmi, ali su ga ponekad optuživali da je mrzovoljan – mana koju nije teško oprostiti nekome tko je desetljećima živio s Kristovim tjelesnim ranama.
Kada je svećenik zaređen, Sveti Duh ga obilježava posebnim biljegom i na jedinstven način suobličuje Isusu Kristu (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 1563). No to ređenje ne mijenja čudesno njegovu osobnost niti ga liječi od mana i poroka. Svaki svećenik mora raditi na svome spasenju surađujući s Božjom milošću, baš kao i svi mi ostali.
Unatoč svim svojim slabostima, Toma Becket zaslužuje naslov sveca. Bio je dovoljno ponizan da prepozna svoje osobne mane, zamoli Boga za pomoć kako bi se promijenio i poduzme konkretne korake da ih ispravi. Živio je kreposnim životom, iako je bio okružen bogatstvom i moći. A kada je bio pozvan birati između toga da stane uz svoje ovce ili uz vukove, svjesno je izabrao ovce, iako je znao da će ga to stajati života. Sveti Toma Becket bio je pravi pastir – doduše nesavršen i ponekad mrzovoljan.
