Imala je samo jedan molitvenik, iz njega bi molila. Nije baš znala najbolje čitati, pa mislim da više izgovarala napamet, nego što je molila iz molitvenika.
Osmjeh na licu, radost u srcu, krunica u ruci. Briga više nego se može zamisliti - siromaštvo i neimaština. Vjera jednostavna, svaka radost ili patnja dar su od Boga. Sve je predala u ruke Božje od djece do svega što je imala.
Njeno oružje je svakodnevna molitva, nedjeljna sveta Misa, ispovjedi, sveti Sakramenti i ljubav prema obitelji i bližnjima. Živjeti i odrastati uz takvu majku, osjećao sam kao da imama nevidljivu nadnaravnu zaštitu oko sebe.
Majka je radila veliki dio kućanskih poslova od kuhanja, pranja i drugog. Malo kada je bila ljuta. Zahvaljivala Bogu i Gospi za sve, posebice za djecu. Sve smo mi to živjeli, gledali, učili i pamtili. Prihvaćali smo stvarnost, nekada svjesno nekada nesvjesno, tako je bilo.
Njena vjera nije posustala ni u teškim iskušenjima kada je trebalo ostati sabran, smiren i vjeran sa pogledom u Isusa. Kada je na samrti bio njen najstariji sin. Niti onda kada je neimaština stisla još jače kada ugiba stoka koja daje jedini izvor hrane, mlijeko. Niti onda kada su je u zadnji čas spasili od gušenja, bila je zatrpana pijeskom.
Jako se dobro sjećam i njenih zavjeta, hodočašća u Sinj, Gospi Sinjskoj. Onako umorna, cijeli dan iscrpljena od posla i žege. Pred večer se okupljaju njene prijateljice. Na brzinu nama daju uputu i krenule kasno navečer, prema svojemu cilju.
Valjalo je prijeći četrdesetak kilometara i doći do Gospe, izreći joj svoje zahvale, donijeti joj svoje muke i molitve, pa neka ih Ona preda svojemu sinu Isusu. Njoj su naviše vjerovali, više nego same sebi, da će ih ona zagovarat pred Njim. Ona koja zna patnju žene, koja zna što je siromaštvo, bijeda, izgnanstvo, biti bez krova i doma… Njoj su se povjerile da će ih kao žena i majka u potpunosti razumjeti.
I Međugorje se dogodilo u njenom životu. Kroz maglu se sjećam večernjeg šaputanja, okupljanje, u našem zaseoku i razgovora o Majci. Što je Kraljica Mira tako lijepo čula i što ju je privuklo na Podbrdo, da ju je Otac poslao u naš kamenjar?
Nisu se dugo promišljale, istraživale ili sumljale. Uletjeli su u taj Marijin zagrljaj radosno. Sigurni da je ona jedina koja može sačuvati njihovu vjeru. Kao da su se plašile, da će im komunisti, ateista ili drugih progonitelja, ukrasti vjeru. Brzo su se uputile, ponijele molitve i brige svoje sa nadom da i od nje čuju „ne bojte se“!
Često, danas, tražim se majko u tvojoj vjeri, jednostavnoj, u kojoj se malo traži puno daje. Vjeri koja nije opterećena, vjeri koja ljubi i živi.
Takvu majku, imao je svaki moj prijatelj iz rodnoga mi mista. Vjera naših majki, briga za obitelji i bližnje ostale su u našim srcima i sjećanjima kao nešto što se treba ljubomorno čuvati i nasljedovati. Njihove Krunice postale su cvijeće za Mariju. Ruže kojom su je svakodnevno obasipale a miris, Krunice, spojio je nebo i zemlju u Međugorju.
Hvala vam naše drage majke!
Mir Kristov svima vama, Ante!
