"Zvali su me Dolindo, što znači bol"
Ovo je prva rečenica autobiografije u kojoj Don Dolindo Ruotolo iznosi priču o svojoj duši i djelu koje je Bog htio učiniti preko njega. Zajedno s Padro Piom iz Pietrelcine, njegovim suvremenikom, njih dvoje su bili veoma traženi u Crkvi u Južnoj Italiji zbog svoje mističnosti i snažne duhovnosti, piše Aleteia.
Poznata je priča je o grupi hodočasnika koji su putovali iz Napulja u San Giovanni Rotondo kako bi vidjeli Padre Pia, slavnog sveca sa stigmama.
Kad je Padre Pio saznao da su iz Napulja, rekao je, "Zašto ste došli ovamo da me vidite kad među sobom imate Don Dolinda?"
Sjedinjen s Isusom
Ime Dolindo potječe od latinske riječi dolor, što znači bol. Doista, kao i Padre Pio iz Pietrelcine, patnja je obilježila velik dio don Dolindovog svećeništva - i veći dio njegovog života.
Pa ipak, to je poziv svećenika, Alter Christus - da se otajstveno, a katkad i fizički sjedini s Kristom. Odgovor je na Isusov poziv „Uzmi svoj križ i slijedite me“ i riječi svetog Pavla „U svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim “. Don Dolindo je upravo to učinio.
Njegova najpoznatija molitva
Molitva svojom dječjom jednostavnošću, započinje ovako:
Isuse, misli ti! Zašto se nepotrebno uznemirujete? Prepustite meni brigu za svoje stvari i sve će biti dobro, sve će se smiriti. Zaista vam kažem, svaki čin pravog, slijepog, potpunog predanja meni rješava najzamršenije situacije. Predati meni neku situaciju ne znači ljutiti se, mučiti i očajavati, obraćajući mi se uznemirenom molitvom, jer ja vas pratim i mijenjam nemire u molitvu. Nema učinkovitije devetnice od ove: „O, ISUSE, PREDAJEM SE TEBI, MISLI TI”.
Foto: Don Dolindo Ruotolo
Don Dolindo je rođen 6. listopada 1882. u Napulju. Bio je peto od 11-ero djece. Iako je obitelj bila dio napuljske više klase, prihodi su im bili ograničeni zbog Dolindova oca koji nije pokazivao brigu ni adekvatno skrbio za djecu. Majka je dugi niz godina trpjela okrutnost svog supruga, ali kad je Raffaele 1986. godine učinio preljub, izgubila je strpljenje. Nakon razgovora sa svojim ispovjednikom, Silvia je odlučila napustiti supruga.
Uzela je djecu i otišla živjeti s bratom. Alimentacija koju je dobivala nakon razvoda nije joj omogućila uzdržavanje cijele obitelji. Rješenje je bilo da najstarije sinove, Elija i Dolinda, pošalje u internat. Dječaci su svoje obrazovanje započeli u Školi misionara sv. Vinka Paulskog. Dolindo, koji je od malih nogu želio postati svećenik, bio je sretan, ali Elio nije osjećao poziv i bilo mu je teško prihvatiti ovu odluku. Ipak, brzo se snašao u školi, što se za Dolinda nije moglo reći.
Najviše zbog toga što zbog oca nije redovito išao u školu, pa je na početku imao problema s učenjem. Svoje poteškoće povjerio je Majci Božjoj, molio joj se: 'Pomozi mi ako trebam postati svećenik'. Nakon nekog vremena primijetio je da lako usvaja teološka, biblijska i filozofska znanja, dok su mu drugi predmeti još uvijek bili teški.
Njegov napredak za vjerske predmete brzo je primijećen i uvažen. Dolindo je 1901. položio redovničke zavjete, a 1905. zaređen je za svećenika. Međutim, tu njegova patnja nije završila. Godine 1907. zamoljen je da procijeni istinitost mističnih iskustava koje je doživjela vidjelica Seraphina. Nakon istrage slučaja nije mogao čiste savjesti tvrditi da vidjelica to izmišlja, što se mjesnom biskupu nije svidjelo. Stoga je Kongregaciju svete službe (današnja Kongregacija za nauk vjere) Dolinda optužila za propovijedanje hereze. Suspendiran je sa svećeničkih funkcija, zabranjeno mu je slaviti svetu Misu.
U međuvremenu je poslan na psihijatrijski pregled, a nad njim je učinjen i egzorcizam. Nepune tri godine kasnije vratio se pastoralnom radu.
U svojoj je župi oko sebe okupljao mlade. Mnogi su don Dolindu dolazili na ispovijed, ali i radi duhovnih savjeta. Imao je dar razlučivanja. Također, imao je specifičnu naviku dijeliti svete sličice (immaginettes), ali i slati razglednice na razne adrese, na kojima je uvijek bila napisana rečenica ili dvije. Neumorno je jačao i prosvjetljivao druge ljude dajući im svojevrsnu duhovnu poruku koja je obično započinjala riječima: 'Isus tvojoj duši...', 'Marija tvojoj duši...' ili 'To sam ja, Isus, tebi govorim...'. Svjedočanstva mnogih ljudi pokazuju da su njegove vizije i predviđanja bila izuzetno točna.
Činilo se da je otac Dolindo čitao duše i odgovarao na najveće patnje koje su u njima bile skrivene. Imao je isti dar čitanja ljudskih duša kao padre Pio. Unatoč nesumnjivim pastoralnim uspjesima, ili možda upravo zbog njih, nevolje don Dolinda s Kongregacijom svete službe nisu stale. Optuživali su ga za previše moderne metode naviještanja Božje riječi. On je, svjestan vlastitih iskustava, pokušao propovijedati Evanđelje na najjednostavniji i najslikovitiji mogući način – usporedio je, na primjer, vjeru s tjesteninom, a Božju riječ s kuhanjem graha.
Oni koji su slušali njegove propovijedi, poticali su ga da ih zapiše i objavi. Godine 1921. ponovno je suspendiran. Iako je svih optužbi za herezu konačno oslobođen 1937. godine, njegove su knjige zabranjene još dugo nakon njegove smrti.Tijekom suspenzije posvetio se molitvi pred Presvetim Sakramentom. Razgovarao je s Isusom 'licem u lice', a također je imao i vizije Marije i anđela. Jasno je mogao čuti Isusov glas kako govori u njegovu srcu. Na tim je sastancima crpio snagu da ustraje u vjeri unatoč progonima. Oni su bili izvor njegovih prodornih predavanja o teškim teološkim pitanjima, a iz njih je poteklo znanje ljudskih duša. Dolindo je jednostavno prenosio ono što je čuo od Isusa. Tijekom jednog od mističnih iskustva, don Dolindo je zapisao riječi molitve koja odzvanja cijelim svijetom.
Zvuči vrlo slično kao i riječi koje je čula i sveta Faustina. Ključna je poruka te molitve: 'Isuse, misli ti'. To je molitva punog predanja – povjeravanje svih stvari i problema Isusu. Međutim, ovo nije jedina molitva koju je za sobom ostavio don Dolindo Ruotolo. Objavljeno je nekoliko desetaka svezaka njegovih spisa, koji uključuju komentare na gotovo sve knjige Svetog pisma, razmišljanja, tekstove s razglednica poslane vjernicima te njegove molitve Bogu i Majci Božjoj. Otac Dolindo umro je 1970. godine nakon mnogo godina provedenih u patnji, posebice zbog toga što nije bio u mogućnosti do kraja služiti vjernicima. Nedavno je otvorena kauza za njegovo proglašenje blaženim i svetim.
