1. Katolička crkva je izdržala 2000 godina “društvenih pritisaka” kojim su se zahtijevale promjene gotovo svih naših učenja, dogmatskih i moralnih.
Razmislite o utjecaju judaizma za vrijeme svetoga Pavla. Razmislite o nauku o Svetom Trojstvu i kristološkom krivovjerju prvih stoljeća. Razmislite također o velikom Istočnom raskolu 11. stoljeća, ili soteriološkim i ekleziološkim pogreškama 16. stoljeća. Razmislite o modernizmu našeg vremena, i svim njegovim izdancima poput relativizma, diskontinuiteta, redukcionizma, scijentizma, destrukcionizma i svih ostalih “izama” kojih se možete sjetiti. No, još uvijek smo tu. Carstva su došla i prošla, velike nacije rođene i nestale, filozofije i fantazije prokušane i propale. I dalje smo tu. Gdje je Neron, Julijan Apostata, Napoleon, Marx, Staljin…? Gdje je SSSR? Sve te političke snage, ljudi i pokreti su imali plan, neku ‘agendu’ koju smo mi trebali prisvojiti. Oni su otišli, a Crkva i Evanđelje su još uvijek tu.
„Doista,svako je tijelo kao trava, sva mu slava ko cvijet poljski: sahne trava, vene cvijet, ali Riječ Gospodnja ostaje dovijeka.” (1 Petrova 1, 24-25).
Ili „Nebo će i zemlja uminuti, ali moje riječi ne, neće uminuti. Dakle, budite oprezni, iz straha da vaša srca ne otežaju u pijanstvu, veselicama i brigama životnim, i da taj dan ne padne na vas iznenadno.“ (Luka 21, 33-34).
Dakle, i ovo naše današnje doba ima svoje planove i upozorava Crkvu kako će uvenuti i umrijeti ako se ne prilagodi. Hmm …. to smo već čuli i prije.
2. Kršćanske denominacije koje su prihvatile stav “dajte ljudima ono što žele” (bilo da je riječ o ženskim svećenicima, odobrenju pobačaja, homoseksualnom ponašanju, “gay- braku” itd.), su daleko praznije od Katoličke crkve, koja usput rečeno, nastavlja rasti širom svijeta. Zasigurno je sekularizam uzeo svoj danak u Crkvi u mnogim zemljama. No, u Africi i Aziji ona itekako raste. Ipak, većina starih protestantskih denominacija koje su uvele “relevantna i permisivna” stajališta su vrlo podijeljene i sve praznije dok katoličke župe ili drže status quo ili rastu.
3. Mnogi vole reći da ni vlastiti članovi Katoličke crkve ne slijede katoličko učenje o seksualnosti. To je istina u različitim stupnjevima, ovisno o specifičnom području seksualnosti. No, mnogi ne slijede ni naš nauk o pohlepi. Vrlo mali broj je ispovijeda i mnogi misle da se nikada ne odnosi na njih. Trebamo li mijenjati i taj nauk? Mnogi nisu velikodušni prema siromašnima onoliko koliko bi trebali, a vrlo mali broj i to ispovijeda. Možda bi i to trebalo izdvojiti jer se ne čini baš popularno, a siromašni su još uvijek među nama? A koliko se tek katolika bori s opraštanjem i ljubljenjem svojih neprijatelja. Kada se propovijeda o oprostu, mnogi misle kako imaju dobar razlog zašto ne bi trebali oprostiti nekome i da će ih Bog razumjeti. Hoćemo li ukloniti nauk o opraštanju? I unatoč desetljećima nezadovoljstva i gunđanja oko učenja o kontracepciji, Crkva nije promijenila taj nauk i izgleda da je danas više u pravu nego ikada s obzirom na zbrku koju je kontracepcija prouzročila oko ‘potrebe’ za seksom.
Dakle, sada je naša kultura opsjednuta nedoličnim seksualnim ponašanjem, pa zato i zahtijeva da se promijeni drevno, biblijsko učenje o seksualnosti. No, kada ova trenutna ludost završi ili ta kultura siđe sa scene (zbog spolnog samoubojstva) Crkva će i dalje biti ovdje i Evanđelje će ostati nepromijenjeno.
4. Unatoč optužbama zadrtosti i nepravednosti, Katolička crkva za sve ljude ima jedan standard temeljen na Svetom pismu: čednost. Za brak to znači vjernost uma, srca i tijela. Za neoženjene, uzdržavanje od bilo kakvih spolnih aktivnosti. Dakle, taj jedan standard je ono što Crkva nudi svima. I to je znak poštovanja i dosljednosti koji je se ne mijenja zbog hirova današnje ‘kulture’.
izvor: quovadisecclesia.com
