Čitatelj časopisa „Ljubite jedni druge“ pisao je kako često čita svjedočanstva obraćenja, pa se pita je li se ikada koji musliman obratio na kršćanstvo.
Problem sa obraćenicima sa islama je što se odluka o odreknuću od islama smatra najvećim grijehom prema Kuranu. Na žalost ni jedan musliman ili muslimanka koji su se odrekli islama ne osjećaju se sigurnima. Mnogi žive skrivajući se. Mnogi od njih nastoje otputovati na Zapad, ali čak i tamo su terorizirani od strane pripadnika nekad iste religije. Unatoč tomu, sigurno je da značajan broj muslimana napuštaju Muhamedovu religiju i biraju spasenje po Isusu Kristu.
Na primjer od vremena arapskih osvajanja Berbera koji žive u Tunisu, 18 puta su odbacili islam, ali svaki put su krvavim progonima bili prisiljeni vratiti se u krilo „religije mira“. U vrijeme strašnih pokolja kršćanske populacije u Turskoj tijekom Prvog svjetskog rata nestalo je oko tri milijuna Armenaca, Asiraca i Grka dok su njih na tisuće priznavali Muhamedovu vjeru iz straha za živote. Danas su njihovi potomci tajno kršteni, ali su prisiljeni napustiti svoju domovinu i promjeniti imena. “Svjetovna” Turska država ne namjerava im pružiti zaštitu od odmazde zbog napuštanja islama, a to je u skladu s Kuranom.
Najveća grupa muslimana koja se obratila na kršćanstvo (za koju znam) i prihvatili Isusa jesu Egipćani. Tradicionalna koptska Crkva ima nekoliko milijuna sljedbenika i stalno je pod napadima od strane islamista. Crkve su zapaljene i dignute u zrak, opljačkane trgovine, kršćanske djevojke se otimaju, siluju i odvede u hareme. Međutim, njihovo mučeništvo nije uzaludno. Gledajući njihovu nepokolebljivu vjeru u trenutcima takvog nasilja, učinilo je da su se mnogi muslimani počeli pitati – je li islam zapravo religija mira? Tko je taj Isus, koji im daje snagu da ustraju i oproste?
Posljednjih godina je barem nekoliko tisuća egipatskih muslimana izabralo Isusa, riskirajući izopćenje iz obitelji i progon od strane egipatske države (koja tvrdi da garantira slobodu savjesti), pa čak riskirajući život. Sigurno ih ima i više, ali tih nekoliko tisuća je imao hrabrosti da napiše otvoreno pismo predsjedniku Egipta, zahtijevajući pravo da ispovijedaju vjeru u skladu sa svojom savješću. Prema nekim podacima oko 10 tisuća egipatskih muslimana postali su članovi Katoličke Crkve.
Poznato mi je svjedočanstvo obraćenja bivšeg predavača na najpoznatijem islamskom sveučilištu Al – Azhar akademiji, u Kairu. Ovaj čovjek, koji je također radio kao imam u Gizi, nije mogao pomiriti svoju savjest s nasiljem a za koje se poziva na Kuran i njegove vjerne sljedbenike. Nije mogao poučavati o islamu kao o “religiji mira”, na način kako je to zahtijevala politička korektnost, vidjevši što se događa u praksi. Kad je to pitanje postavio na predavanju bio pozvan u sveučilišnim tijelima i – kao bogohulnik – dobio je otkaz. Iste noći su ga uhitili. U njegovu obiteljsku kuću je upalo desetak naoružanih muškaraca koji su opljačkali sve i doslovno iz kreveta izvukli “otpadnika”.
Egipatski zatvor izgleda drugačije nego zatvor na Zapadu. Ljude tamo more glađu, muče, bacaju lavovima, štakorima i psima… Predavač poznatog sveučilišta optužen je za napuštanje islama, unatoč činjenici da to nije bilo tako. Mučenjem su ga prisiljavali da prizna svoje otpadništvo i da prizna tko ga je evangelizirao (jer i za evangeliziranje muslimani također predviđaju smrtnu kaznu). Ali on je inzistirao: “Nisam izdao islam. Samo kažem ono što mislim. Ja sam znanstvenik, mislilac. Imam pravo raspravljati. To je dio mog posla, dio svake znanosti. Nisam čak ni sanjao o odlasku s Islama – Islam je u mojoj krvi, to je moja kultura, moj jezik, moja obitelj i moj život. Međutim, ako me se za ono što kažem, optužuje za izdaju islam, onda me za takav islam nije briga. “
biblija zNakon teškog mučenja na čudesan način je bio oslobođen. Godinu dana kasnije je otkrio Tko je bio taj koji ga je oslobodio iz ruku mučitelja. On više nije mogao ostati u mraku i ispovjedio je svoju vjeru u Isusa kao Gospodina i Spasitelja. Ubrzo nakon toga dvojica islamista su ga napali noževima, pokušavajući ga ubiti, ali im to nije uspjelo. Kada se nakon nekog vremena odvažio o svojoj novoj vjeri reći ocu ovaj je izvukao pištolj i počeo pucati na njega. Hvala Bogu, nije ga pogodio, ali od tada ovaj obraćenik nije mogao ostati u Egiptu.
Ovaj slučaj nije, na žalost, jedini. Često se dogodi da neki musliman počinje primjećivati kontradikcije u Kur’anu, kao i temeljni sukob između avjesti i Kur’anskog naputka o svetom ratu (džihadu).
Kuran zaista obavezuje svakog muslimana na džihad: “Dakle, kad susretnete nevjernike, udarite ih po šijama” (Sura 47: 4); “A ako se okrenu u otpadnike usužnjite ih i pobijte gdje god ih nađete“ (4:89); “Propisana vam je borbamada vam nije po volji” (2: 216). Prema Kuranu, ako se nečija savjest protivi islamu – tada je treba ušutkati. Međutim, oni koji slušaju glas savjesti, obično napuštaju islama. Bog ih ne ostavlja bez pomoći i šalje im kršćane koji su spremni navještati Radosnu vijest o Isusu.
Dopustite mi navesti samo nekoliko primjera. Walid, izraelski arap koji je rođen u Betlehemu, prisjeća se kako je kao student pitao islamskog profesora je li muslimanima dozovljeno da, kad poraze židove, siluju židovske žene? Profesor je odgovorio sljedeće: “Žene koje su prisvojene u borbi nemaju izbora – oni su robovi i moraju slušati svoje nove gospodare. To, dakle, nije stvar u kojoj rob ima zbora” Doista, to je u skladu s Kur’anom, koji kaže: “Zabranjeno je (za ženidbu) uzeti udanu ženu, osim onih koje su uzete kao robovi – to je Alahov zakon za vas” (Sura 4,20). Na drugom mjestu Kur’an kaže: “O Vjerovjesniče, Mi smo ti dozvolili da budu žene tvoje one kojima si dao vjenčane darove njihove, i one u vlasti tvojoj koje ti je Allah dao iz plijena, i kćeri amidža tvojih, i kćeri tetaka tvojih po ocu, i kćeri daidža tvojih, i kćeri tetaka tvojih po materi koje su se s tobom iselile, i samo tebi, a ne ostalim vjernicima – ženu-vjernicu koja sebe pokloni vjerovjesniku, ako se vjerovjesnik hoće njome oženiti – da ti ne bi bilo teško. Mi znamo šta smo propisali vjernicima kada je riječ o ženama njihovim i o onima koje su u vlasništvu njihovu. – A Allah prašta i samilostan je. Allah prašta i samilostan je “(33:50).
Muhamed koristiti ovu povlasticu, a imao je 14 žena a i velik broj priležnica stečenih u osvajačkim bitkama. Teško je znati koliki je taj broj žena i studentima uvijek govorio o tome. Poznato je da je jedna od njegovih žena uzeta od Zeda, Muhamedova sina, jer ju je Alah namjenio za Poslanika. Ostale su bile židovke koje su otete kao ropkinje, nakon što je Muhamed pobio njihove muževe i obitelji.
Walid je stalno bio hranjen idejom kako će se Muhamedovo proročanstvo jednom ispuniti, da će muslimani osvojiti Svetu zemlju i da će svi židovi biti istrebljeni.
U jednom proročanstvu piše: „Dan suda neće doći dok muslimani ne proaze židove“ (Sahi Muslim, Hadis 6985, za oslobađanje Sahih al-Buhari, svezak 4, str 177..)musliman
Walid je stoga aktivno sudjelovao u džihadu, vjerujući da može postati mučenik. U Islamu je mučeništvo jedini suguran način da se postigne raj. Alah i njegov poslanik Muhamed obećaje to u Kur’anu (3: 169). Walidov idol bio je Hitler, jer je jednom u povijesti ubio mnoge Židove.
Walid je postao terorist samo zato što se uplašio vizije pakla iz Kurana, a što je mogao izbjeći ako sudjeluje u džihadu. Srećom je dobio u ruke knjigu koja ga je ohrabrila da čita Bibliju. Bog ga je vodio u tom čitanju, pokazujući proročanstva koja su se ispunila do posljednjeg slova. Nakon nekog vremena, Walid počeo shvaćati da je izvor ljudskih problema je grijeh, a najgori neprijatelj čovjeka je vrag, a ne Židovi.teroristi
Milijuni muslimana danas žive u istoj bolesnoj ideji da će jednog dana učiniti sa židovima u Svetoj zemlji isto kao što je i Muhammed učinio Židovima u Arabiji. U stvari, dopuštenje za ubojstvo Židova i kršćana i uzimanje njihovih žena kao priležnica ukorijenjen je u muslimanskom “svetom Kurana” i to je glavni razlog za muslimansku mržnju prema židovima u današnjem svijetu!
Kad je Walid saznao istinu o Isusu, vidio je islam u pravom svjetlu i više nije ne mogao ispovijedati Muhamedovu vjeru. Kasnije je saznao da je njegova majka već neko vrijeme tajno kršten i molio za njega. Ona je to morala sakriti kako bi ostala živa.
Drugi primjer je Abdul iz Saudijske Arabije. Poznato je da je u ovoj zemlji je zabranjeno javno nošenje kršćanskih simbola, držanje Biblije te okupljanje na molitvama koje ne bi bile upućene Alahu. Čak je i telefonsko čestitanje Božića nekom razlog da se završi u zatvoru, a razgovarati s muslimanom o Isusu zaslužuje smrtnu kaznu. U takvim okoonostima, iskreno tražeći Boga, Abdul nije imao s kim razgovarati o Isusu. No Isus mu se obratio u noćnom viđenju i rekao: “Moj sine, ja sam Put, Istina i Život. Posveti svoj život meni, slijedi me i ja ću te spasiti od pakla.“ Nakon ovog događaja Bog je doveo Abdula do koptskog kršćanina u Saudijskoj Arabiji. Sprijateljili su se i od njega je Abdul dobio Bibliju na dar. Čitanjem Riječi Božje Abdul je odlučio slijediti Isusa i služiti Njemu. Policija je brzo za to saznala (vjerojatno im je dojavio netko od njegove rodbine) pa je završio u zatvoru gdje su ga mučili i prisiljavali da se vrati na islam. Odbio je. Bio je određen dan i sat njegova smaknuća. Ali umjesto da mu bude odrubljena glava – on je oslobođen.
Prema različitim izvorima, više ili manje pouzdanima, broj muslimana koji napušta religiju Kurana i odabire Isusa dostiže desetke ili čak stotine tisuća godišnje. Većina obraćenja događa se u Europi i Americi, gdje su muslimani manje sputani tradicijom, kulturom i obiteljskim vezama i gdje država ne pribjegava represiji „otpadnika“.
Međutim, ni ovdje se ne osjećaju sigurno jer džihadisti koji žive u ideji ”globalnog džihada“ su prisutni i na Zapadu, gdje bez poteškoća mogu terorizirati, ili čak ubiti novo obraćenike.
Društvo i države Zapada nisu navikle na to da njihovi građani mogu biti ubijeni zbog osobnih uvjerenja i vjere. Zato, tisuće takvih vjernika, koji su kršteni u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj, i dalje su u bijegu, te žive u stalnom strahu da zbog svog izbora mogu biti ubijeni.
Pomolimo se za njih – ali prije svega za one koji se – u svom vjerskom žaru i strahu od vječne kazne – bore sa svojom savješću, kršćanstvom i sa samim Bogom, a koji je iz ljubavi prema svoj svojoj djeci prihvatio smrt na križu.
Abd Jasu
Izvor: (poljski) Časopis ”Ljubite jedni druge”, Muzułmanie otwierają się na Prawdę (Muslimani se otvaraju Istini)
god. 2010., br. 1
