“Bombe su i sinoć padale ovdje. Neke od bombi pogodile su luku koja se nalazi nedaleko od nas. I jučer su cijeli dan projektili letjeli našim nebom. Strah je sve veći i samo zahvaljujući Božjoj pomoći i zaštiti idemo naprijed.” Rat i dalje pustoši Tir, grad udaljen nešto više od 80 kilometara južno od libanonske prijestolnice Bejruta, a o. Toufic Bou Mehri osuđuje sav užas sukoba koji umnožava smrt i patnju. A taj užas ne štedi ni mjesta koja su se do sada smatrala sigurnima, poput hotela u kojem odsjedaju strani novinari.
O. Mehri je i gvardijan gradskog franjevačkog samostana, a za vatikanske medije ispričao je kako je prognanika iz sata u sat sve više te traže zaštitu u samostanu: “Neki ostaju pred vratima samostana, ne žele ući: radije ostaju ispod drveća. Na primjer, pokušao sam pozvati grupu kršćana sudanskog i etiopskog podrijetla, ali nisu se odazvali. Možda se tako osjećaju slobodnije.” Detalj je to koji otkriva strah i propast ovih muškaraca, žena i djece koji su izgubili sve, pa i nadu.
Ali franjevci iz Tira daju sve od sebe da im pomognu, kako god mogu. “U ovim satima talijanski vojnici stacionirani u glavnom gradu poslali su nam osnovne potrepštine: ukupno preko pet stotina paketa”. Hrana je to koju redovnici samostana dijele i s obližnjom melkitskom Crkvom te nekim lokalnim obiteljima koje su prognanike primile u svoje domove. “Udruga Pro Terra Sancta također nam je poslala nešto pomoći: posebno deke i pelene za djecu”, govori o. Toufic naglašavajući kako, unatoč svemu, “solidarnost ne nedostaje i omogućuje nam da idemo naprijed s radošću u srcu čak i uz neopisivi umor.”
Jedan od najpogođenijih gradova, bačen na koljena, je Bejrut. Riječi o. Jihada Kraiema pune bola potvrđuju ono što su vijesti nemilosrdno prenosile tjednima: “Sinoć je sve potresla snažna vika. Krik se čuo u svakom kutku glavnog grada. Ljudi su se bojali i mnoge obitelji pokušavaju napustiti grad u potrazi za sigurnim utočištem.” Ako ga ikada budu imali vremena pronaći…
