Važno novo Izvješće, objavljeno 22. kolovoza u američkom časopisu The New Atlantis, predstavlja izazov dominantnim narativima koje mediji promiču u vezi seksualne orijentacije i rodnog identiteta.
Ovo izvješće od 143 stranice koje zajedno potpisuju dvojica vodećih američkih znanstvenika na području mentalnog zdravlja i seksualnosti donosi analizu više od 200 istraživanja sa stručnom recenzijom iz bioloških, psiholoških i društvenih znanosti, detaljno obrazlažući što znanstvena istraživanja pokazuju, a što ne pokazuju o seksualnosti i “rodu”.
Jedan od najvažnijih zaključaka, kako objašnjava urednik časopisa, jest da „neke od tvrdnji koje se najčešće čuju o seksualnosti i rodu nisu utemeljene na znanstvenim dokazima.”
Evo četiri najvažnija zaključka tog izvješća:
Uvjerenje da je seksualna orijentacija urođeno, biološki nepromjenjivo ljudsko svojstvo – da se ljudi „tako rode” – nije utemeljeno na znanstvenim dokazima.
Također, uvjerenje da je “rodni identitet” urođeno, nepromjenjivo ljudsko svojstvo neovisno o biološkom spolu – tako da osoba može biti „muškarac zarobljen u ženskom tijelu” ili „žena zarobljena u tijelu muškarca” – nije utemeljeno na znanstvenim dokazima.
Tek manjina djece koja izražavaju misli i ponašanja netipična za svoj spol nastavit će ih izražavati i u adolescenciji ili odrasloj dobi. Ne postoje dokazi da bi svu takvu djecu trebalo poticati da postanu transrodna, a još manje podvrgnuti ih hormonskoj terapiji ili operaciji.
Ne-heteroseksualni i transrodni ljudi imaju više stope problema s mentalnim zdravljem (anksioznost, depresija, samoubojstvo), kao i bihevioralnih i društvenih problema (zloporaba opojnih tvari, nasilje partnera) od opće populacije. Sama diskriminacija ne objašnjava cjelokupnu razliku.
Izvješće “Seksualnost i rod: Rezultati iz bioloških, psiholoških i društvenih znanosti”, zajedno potpisuju dr. Lawrence Mayer i dr. Paul McHugh. Mayer je gostujući predavač na Odsjeku za psihijatriju na Sveučilištu Johns Hopkins te profesor statistike i biostatistike na Državnom sveučilištu Arizona.
McHugh, kojega urednik časopisa The New Atlantis opisuje kao „možda najvažnijeg američkog psihijatra u posljednjih pola stoljeća“ profesor je psihijatrije i bihevioralnih znanosti na Medicinskoj školi Sveučilišta Johns Hopkins te je 25 godina bio glavni psihijatar u Bolnici Johns Hopkins. Tijekom svoje karijere kao glavni psihijatar stao je na kraj operacijama promjene spola u toj bolnici, nakon što je ispitivanje pokrenuto na sveučilištu pokazalo da one ne donose koristi kojima su se liječnici i bolesnici dugo nadali.
Implikacije za politiku
Izvješće se bavi isključivo onime što znanstvena istraživanja pokazuju i što ne pokazuju. Ali znanost može imati implikacije za javne politike.
Izvješće donosi pregled preciznih istraživanja koja pokazuju da „tek manjina djece koja se identificiraju sa suprotnim spolom nastavit će to činiti i u adolescenciji ili odrasloj dobi.“
Uzmimo, na primjer, nedavne rasprave u Americi o politikama transrodnosti u školama. Jedna od tema koje se na više mjesta pojavljuju u izvješću jest da znanost ne podupire tvrdnju da je „rodni identitet” nepromjenjivo svojstvo neovisno o biološkom spolu, nego da kombinacija bioloških, okolišnih i iskustvenih čimbenika vjerojatno oblikuje način na koji pojedinci doživljavaju i izražavaju same sebe u pogledu spola i “roda”.
U izvješću se također raspravlja o realnosti neuroplastičnosti: da se mozgovi svih nas mogu mijenjati i mijenjaju se cijelim tijekom naših života (pogotovo, ali ne isključivo, u djetinjstvu) kao odgovor na naše ponašanje i iskustva. Te promjene u mozgu zatim mogu utjecati na naše buduće ponašanje.
To pruža dodatne razloge za zabrinutost oko nedavnih politika Obamine administracije u vezi transrodnosti u školama. Osim problema privatnosti i sigurnosti, tu je također i mogućnost da takve politike za posljedicu imaju da se dulje kao transrodni identificiraju oni učenici koji bi to inače prirodno prerasli.
http://narod.hr/svijet/obama-kaze-da-smjernice-oko-transrodnih-osoba-mogu-pomoci-skolama
Izvješće donosi pregled rigoroznih istraživanja koja pokazuju kako „tek manjina djece koja doživljavaju identifikaciju sa suprotnim spolom doživljava to isto u adolescenciji i odrasloj dobi.” Donositelji politika trebali bi biti zabrinuti oko toga kako pogrešno upućene školske politike mogu potaknuti učenike da se identificiraju kao djevojčice iako su dječaci, i obrnuto, te da za posljedicu imaju dugotrajnije teškoće. Kako je napomenuto u izvješću: „Ne postoje dokazi da svu djecu koja izražavaju razmišljanja ili ponašanje netipično za svoj spol treba potaknuti da postanu transrodna.”
Osim školskih politika, u izvješću se ističu problemi oko predloženih medicinskih intervencija na djeci. Mayer i McHugh pišu: „Potreseni smo i zabrinuti ozbiljnošću i ireverzibilnošću nekih intervencija o kojima se javno raspravlja i koje se primjenjuju u djece.“
„Zabrinuti smo zbog sve veće tendencije prema tome da se djecu s problemima rodnog identiteta potiče da prijeđu na svoj odabrani spol putem medicinskih i kirurških postupaka,“ nastavljaju autori. Međutim, kako napominju, „malo je znanstvenih dokaza za terapeutsku vrijednost intervencija koje odgađaju pubertet ili modificiraju sekundarne spolne karakteristike adolescenata.“
Rezultati u pitanjima transrodnosti
Isto vrijedi i za društvene ili kirurške promjene roda općenito. Mayer i McHugh napominju da nas „sažetak znanstvenih dokaza potiče da zauzmemo skeptično stajalište oko tvrdnje da postupci promjene spola pružaju željene koristi ili rješavaju temeljne probleme koji pridonose povišenim rizicima za mentalno zdravlje u transrodnoj populaciji.“ Čak i nakon operacije promjene spola, oboljeli od rodne disforije i dalje doživljavaju loše ishode:
U usporedbi s općom populacijom, odrasli koji su prošli operaciju promjene spola i dalje imaju viši rizik od loših ishoda za mentalno zdravlje. Jedno je istraživanje pokazalo da, u usporedbi s kontrolnom skupinom, pojedinci koji su promijenili spol imaju oko pet puta veću vjerojatnost da će pokušati samoubojstvo i oko 19 puta veću vjerojatnost da će umrijeti zbog samoubojstva.
Mayer i McHugh potiču istraživače i liječnike da rade kako bi bolje „razumjeli sve čimbenike koji mogu pridonijeti višim stopama samoubojstva i drugih psiholoških i bihevioralnih zdravstvenih problema među transrodnom populacijom, te da jasnije razmišljaju o dostupnim mogućnostima liječenja.“ Autori nastavljaju:
U pregledu znanstvene literature nalazimo da gotovo ništa nije dobro shvaćeno kada tražimo biološka objašnjenja onoga što uzrokuje da pojedinci izjave kako njihov rod ne odgovara njihovom biološkom spolu. … Potrebna su bolja istraživanja, i da bi se identificirali načini na koje možemo pomoći smanjiti stope loših ishoda za mentalno zdravlje i da bismo omogućili informiraniju raspravu o nekima od nijansi koje su prisutne u ovom području.
Donosioci politika trebali bi vrlo ozbiljno shvatiti ove rezultate. Na primjer, Obamina je administracija nedavno finalizirala novi zadatak Ministarstva zdravlja i humanih usluga koji zahtijeva da svi planovi zdravstvenog osiguranja u sklopu tzv. Obamacare zakona pokrivaju operacije promjene spola te obvezuje sve relevantne liječnike da ih provode. Ti će propisi prisiliti mnoge liječnike, bolnice i druge pružatelje zdravstvene skrbi da sudjeluju u operacijama i terapijama promjene spola, čak i ako se time krše njihova moralna i vjerska uvjerenja ili njihova najbolja medicinska prosudba.
Umjesto da se poštuje raznolikost mišljenja o osjetljivim i kontroverznim problemima u području zdravstvene skrbi, ovi propisi podupiru i nameću jedno vrlo kontroverzno i znanstveno neutemeljeno stajalište. Kako naglašavaju Mayer i McHugh, potrebno je više istraživanja, a liječnici trebaju imati slobodu prakticirati najbolji oblik medicine.
Stigma i predrasude ne objašnjavaju tragične ishode
Izvješće također navodi da su osobe koje se indentificiraju kao LGBT suočene s većim rizikom od štetnih mentalnih i zdravstvenih ishoda, kao što su „depresija, anksioznost, zlouporaba opojnih tvari, i, što je najviše zabrinjavajuće, samoubojstvo”. Izvješće sažima neke od tih nalaza:
Procjenjuje se da su pripadnici ne-heteroseksualne populacije izloženi 1,5 puta većem riziku od anksioznih poremećaja nego pripadnici heteroseksualne populacije, kao i otprilike dvostruko većem riziku od depresije, 1,5 puta većem riziku od zlouporabe opojnih tvari, i gotovo 2,5 puta većem riziku od samoubojstva.
Pripadnici transrodne populacije također su izloženi višem riziku od problema s mentalnim zdravljem u usporedbi s pripadnicima ne-transrodne populacije. Pogotovo zabrinjava da stopa pokušaja samoubojstva tijekom životnog vijeka kod svih dobnih skupina transrodnih pojedinaca iznosi otprilike 41%, u usporedbi s ispod 5% u ukupnoj populaciji SAD-a.
Što objašnjava ove tragične ishode? Mayer i McHugh istraživali su vodeću teoriju – „model socijalnog stresa“ – koja navodi „stresori kao što su stigma i predrasude objašnjavaju većinu dodatnog trpljenja primijećenog u ovim subpopulacijama.“
Međutim, oni tvrde kako dokazi upućuju na to da „ova teorija, čini se, ne nudi potpuno objašnjenje razlika u ishodima.“ Izgleda da sama društvena stigma i stres ne mogu objasniti loše ishode za fizičko i mentalno zdravlje s kojima se suočavaju osobe koje se identificiraju kao LGBT.
Kao rezultat toga, oni zaključuju da je „potrebno više istraživanja kako bi se otkrili uzroci povišenih stopa mentalnih problema u LGBT subpopulacijama.“ Pozivaju sve nas da radimo kako bismo „ublažili patnje i promicali ljudsko zdravlje i uspjeh“.
Rezultati proturječe tvrdnjama u presudi Vrhovnog suda o homoseksualnom braku
Naposljetku, u ovom se izvješću napominje da znanstveni dokazi ne podupiru tvrdnju da se ljudi „takvi rode” u pogledu seksualne orijentacije. Narativ koji nameću Lady Gaga i drugi nije utemeljen na znanstvenim dokazima. Čini se kako kombinacija bioloških, okolišnih i iskustvenih čimbenika utječe na seksualnu privlačnost, želje i identitet pojedinca te da „ne postoje uvjerljiva kauzalna objašnjenja ljudske seksualne orijentacije.”
Nadalje, znanstvena istraživanja pokazuju da je seksualna orijentacija fluidnija no što mediji sugeriraju. U izvješću se ističe kako „longitudinalna istraživanja adolescenata pokazuju da seksualna orijentacija može biti prilično fluidna tijekom života nekih ljudi, a u jednom je istraživanju pokazano da kod čak 80% muških adolescenata koji osjećaju privlačnost prema istom spolu to više nije slučaj u odrasloj dobi.“
Ovi zaključci – da znanstvena istraživanja ne podupiru tvrdnju da je seksualna orijentacija urođena i nepromjenjiva – izravno proturiječe tvrdnjama koje je iznio sudac Vrhovnog suda Anthony Kennedy u prošlogodišnjoj presudi u slučaju Obergefell. Kennedy je napisao: „Njihova nepromjenjiva priroda diktira da je homoseksualni brak njihov jedini pravi put prema ovoj dubokoj međusobnoj predanosti“ te da su „u posljednjim godinama psihijatri i drugi priznali da je seksualna orijentacija normalni izraz ljudske seksualnosti te da je nepromjenjiva.”
Ali znanost nam to ne pokazuje.
Dok se rasprava o braku vodila oko prirode onoga što brak jest, netočne znanstvene tvrdnje o seksualnoj orijentaciji dosljedno su korištene u kampanji za redefiniciju braka.
Naposljetku, Mayer i McHugh primjećuju da je mnogo toga o seksualnosti i rodu i dalje nepoznato. Oni pozivaju na iskrena, precizna i objektivna istraživanja kako bi ona pomogla bolje informirati javni diskurs i, što je još važnije, ispravnu medicinsku praksu.
Dok se ta istraživanja nastavljaju, važno je da javna politika ne proglasi završetak znanstvene rasprave ili da ne požuri zakonski provesti i nametnuti prijeporne znanstvene teorije. Kako ističu Mayer i McHugh: „Svi – znanstvenici i liječnici, roditelji i nastavnici, zakonodavci i aktivisti – zaslužuju pristup točnim informacijama o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu.“
Svi se moramo truditi njegovati kulturu u kojoj se takve informacije mogu objektivno tražiti i u kojoj se prema svakome, bez obzira na uvjerenje i bez obzira na osobnu situaciju, odnosi s uljudnošću, poštovanjem i velikodušnošću koje svatko od nas zaslužuje.
