Trošna kuća stara gotovo osamdeset godina u kojoj nije bilo vode ni kupaonice obnovljena je uz pomoć brojnih donacija. Ali samo kao privremeno rješenje dok se nova kuća u potpunosti ne izgradi i opremi. Milan će konačno dobiti svoju sobu, a tata se najviše veseli novoj kuhinji.
Međutim, uz sve lijepo što im se dogodilo, priznaju, bilo je i teških trenutaka. Kako danas žive i na čemu su zahvalni, ispričali su Maji Medaković.'Predivan je osjećaj, svaki dan gledam, svaki dan je nešto novo gore. Prelijepo mi gore gledat, da zamišljam što će bit moja soba i sve', priča Milan o novoj kući. U Komarevu pored Siska, na kućnom broju 191 snovi polako postaju stvarnost. I dok majstori obavljaju radove na krovu, Milan i tata s uzbuđenjem i ponosom pokazuju svoj budući dom.Sve se zna do u detalje. Na to da će uskoro imati vlastitu sobu, Milan se teško privikava.
'Čudno je nekako. Svi kad se rode već, djeca imaju svoju sobu odmalena. Ja sam svoju tek dobio sa 15, 16. Čudno je nekako, ali valjda ću se priviknut', kaže Milan.
Posla ima napretek
Grubi su radovi pri kraju, ali posla još ima napretek. Matija i Milan pomažu gdje god da zatreba pa i u kuhinji. Jer vrijedne radnike valja i nahraniti. Ništa im nije teško. Dobili su krila i potporu kakvoj se nisu mogli ni nadati.
'Nisam mogao zamislit da. Sve se promijeni. U kratkom roku. Uz dobru volju', priča Matija.
I uz dobre ljude. Sve one, zapravo sve vas, koji ste zvali, donirali hranu, odjeću, potrepštine... Osigurali materijal za kuću, odvajali od skromnih mirovina i džeparaca kako biste uplatili na njihov račun. I pomogli da uz krov nad glavom, Milan i tata dobiju sve što im je potrebno.Prije šest mjeseci jedina želja ovoga petnaestogodišnjaka bio je ne mobitel ili laptop nego perilica za rublje. Za tatu.
Sada, šest mjeseci kasnije, njihovi osmijesi govore sve. Nova se kuća gradi, a u staroj, za koju Matija uporno govori kako je nikada neće napustiti, zamijenjen je dotrajali namještaj, peć, hladnjak, perilica... Uvedena je voda, uređena nova kupaonica...
Za dječaka koji je na oba uha čuo samo 50% ovo je ipak najveća promjena - nove mu je aparatiće donirala tvrtka koja se bavi slušnim pomagalima.'Razlika je u kvaliteti, jednostavno kvaliteti zvuka. Bolje čujem, razumijem sve, nije nikakav problem sa sporazumijevanjem s drugima. Prije sam morao deset puta, prije sam morao, ljude je to već polako počelo iritirat kad sam stalno pitao da ponove, ali nekako sam morao jer nisam ništa razumio. Ali sad hvala Bogu sve čujem', priča Milan kojem se život uvelike promijenio.
'Dobio sam… kuća mi je cijela sređena, dobio sam, upoznao sam toliko dobrih ljudi i ostala su prijateljstva koja će trajati cijeli život.
Uz svoju dobila još jednu obitelj
To hladno Valentinovo, prije pola godine, kada je prvi put kročila u njihovu kuću, Marijana nikada neće zaboraviti. Tog je dana, uz svoju, dobila još jednu obitelj.
'Sve je počelo radi njega i radi njegovih suza u oku, onda smo nakon toga svi puštali suze', priča Marijana.
Čuju se skoro svaki dan, viđaju barem jednom tjedno. Jednostavno su se, kaže Milan, pronašli.'Imam svoju mamu, ali ovo mi je druga mama. Jednostavno zbližili smo se toliko... svaki put je tu. Više je ovdje u Sisku nego u Zagrebu', kaže Milan.
Riječi zbog kojih se stisne u grlu, a čovjeku srce naraste, hoće iskočiti iz prsiju.'Zato što ja njega smatram za svoje dijete i on to zna. Imam svojih petero i bilo mi je jako teško kad sam gledala Provjereno', kaže Marijana Matešić. I nju i supruga i njihovo petero djece Milanova je priča duboko ganula. Od tada do danas, nastalo je puno uspomena. Toliko dobrih ljudi, emocija, osmijeha... Ali i suza.
'A dobro, bilo je trenutaka gdje je bilo malo zeznuto, toliko ljudi, pritisak i za školu i za sve, ali mislim... jasno mi je bilo da ljudi samo žele pomoći i to nije ništa naspram onoga što su mi dali podršku i sve', kaže Milan.
Dva su puna mjeseca ljudi samo dolazili, željeli su pomoći. A oni su bili izgubljeni.
'U školi, samo sam znao sjest sa strane, samo da budem na miru malo. Nakon što je to prestalo, odahnuli smo', priča Milan.
Priznaje, popustio je u školi, ali sve se kaže nekako sredilo. Sada je srednjoškolac, s novim izazovima pred sobom. Tati je bilo puno teže.
'Govorilo se...'
'Govorilo se da tata pije, da je nemam što jest, a udebljao sam se deset kila... mislim, samo su se laži govorile. A njega je to više pogodilo to nego sve ostalo zato što govore neistine o njemu', kaže Milan.
'To su pitali gdje su novci, zašto se kuća ne gradi i zašto stoji. Netko je pričao i o policiji i o socijalnom, da sam pijanac, moje dijete nema budućnosti, znaš..', priča Matija.
'Od svih tih ružnih stvari ništa zapravo nije istina', rekao je Milan. I to je ono što boli, ali Matija od istine ne bježi. Priznaje, znao je popiti.'Ja bi isto pitao čovjeka kad bi bio odjedanput da ti dođe za mjesec, dva dana 5, 6 tisuća kroz kuću ljudi, od jutra do sutra, da ti stojiš, ne spavaš, ne jedeš... Popiješ sa svakim čašu pive ili rakije, da vidim tko bi to izdržao. Mislim, živci su tu i stresovi i ovo i ono', priznaje Matija.
Ne pije, kaže, već tri mjeseca, a najveća su mu radost radovi na kući koji polako napreduju. Milana i dalje uči istim stvarima. Tu se ništa nije promijenilo.Ne... kako sam i prije mu davao da ima svaki dan deset kuna džeparca od 800 kuna socijalke i kupovao cipele i knjige i na more je išao, tako sam i sada isto postupam. Isto. Šta treba kupimo i džeparac uvijek ima', objašnjava Matija.
'Novac nije važan
Sebi ne želi ništa. Ni automobil, ni novu odjeću, ni kuću na moru... Ono što mu je važno ionako se ne može kupiti novcem.
'Novac nije važan. Kao da se neko uzdignuo uz novac i ovo, ono, auto... Ne, meni to nije važno. Meni je važan karakter. Ja uvijek idem uzdignute glave', poručuje Marije.Ponosno kroz život. Jednako kako možete koračati svi vi koji ste pomogli, učinili da njihova priča dobije sretan nastavak. Da svijet postane bolje mjesto. Video prilog pogledajte OVDJE
