Na toj tribini Petir je okupljene sudionike podsjetila na vrijednosti Domovinskog rata i pozvala na zaštitu progonjenih kršćana, za što su je u nekim medijima optužili za govor mržnje i ksenofobiju.
Donosimo izjavu zastupnice Petir u kojoj je pojasnila što se zaista dogodilo i o čemu je na tribini govorila.
Priopćenje prenosimo u cijelosti:
Zamoljena sam od strane organizatora za pokroviteljstvo okruglog stola u okviru PRESS Film festivala posvećenog ulozi medija u ratu. Poziv sam rado prihvatila ocjenjujući ovaj Festival kao doprinos očuvanju sjećanja na vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj Kostajnici, na branitelje koji su branili grad, mučene hrvatske policajce i civile koji su se opirali njegovoj okupaciji, stanovništvo koje je ostalo bez svojih domova, ali i bez svojih najdražih. Kako se okrugli stol o ulozi medija u ratu primicao svome kraju, nemalo me iznenadilo da je festival posvećen ovoj temi koji se događao u Hrvatskoj Kostajnici, jednom od gradova heroja našeg obrambenog Domovinskog rata, zaboravio patnje ovoga grada, a da je jedan od sudionika okruglog stola svojim izjavama čak doveo u pitanje legitimitet Domovinskog rata što nije izazvalo nikakvu reakciju organizatora. Stoga sam smatrala svojom dužnošću podsjetiti okupljene koji su govorili o ratu da se nalaze u gradu koji je proživio svoja ratna stradanja jer se u Hrvatskoj Kostajnici u Domovinskom ratu branila Hrvatska. Nakon spominjanja obrambenog Domovinskog rata, glavni akter koji me napada ovih dana putem medija demonstrativno je napustio dvoranu i nije se vratio sve do kraja programa, stoga je potpuno apsurdno da je on dobio u javnosti prostor za tumačenje onoga što sam ja rekla, imajući u vidu da ostatak mog govora nije niti čuo. Naravno, ostaje i pitanje zašto ga je zasmetao spomen obrambenog Domovinskog rata, čak toliko da zbog toga napušta dvoranu?!
Točno je, a i logično, da sam nakon rasprave koja se jednim dijelom referirala i na sukobe na Bliskom Istoku, govorila o kršćanima koji su danas najprogonjenija skupina na svijetu jer me kao osobu, kao političarku, i kao vjernicu žalosti što se o progonu nad kršćanima danas javno ne govori, pri čemu sam kritizirala Europsku uniju koja nije do sada povukla nikakve konkretne mjere da to spriječi, a mogla je. Svojom sam dužnošću smatrala potrebnim to spomenuti jer kada su u pitanju rat i progoni, ne smijemo biti isključivi. Nad kršćanima se provodi genocid, to sam rekla i to ću neumorno ponavljati. S time ne dovodim u pitanje progone ostalih vjerskih ili etničkih skupina koje su također progonjene na razne načine i o čijim patnjama i kršenjima ljudskih prava kojima su izloženi govorim na svakoj plenarnoj sjednici Europskog parlamenta. Smatram kako se jednako moramo zalagati za okončanje svih vrsta progona, stoga sam upozorila na to da su i kršćani progonjeni, a što do tada govoreći o ratnim stradanjima nitko prije mene nije spomenuo.
Tijekom svog govora, a što mogu potvrditi svi koji su me pažljivo slušali, nisam niti jednom riječju spomenula muslimane. Stoga je potpuno apsurdno da se moje zalaganje za prestanak progona nad kršćanima smatra govorom mržnje prema muslimanima, za čija prava se jednako zalažem i čiju vjeru poštujem. Vrlo dobro znam što je govor mržnje, i on ne postoji u mome rječniku. Ne smatram kako sam svojim govorom ikoga uvrijedila, omalovažavala, diskriminirala, a kamoli njime poticala mržnju protiv bilo koga. Štoviše, smatram kako je moj govor bio prijeka potreba da se čuje istina i glas onih kojima se glas pokušava oduzeti pod svaku cijenu, zajedno s njihovom vjerom, njihovom slobodom i njihovim životom.
Moj je govor stoga bio zalog za sto milijuna progonjenih kršćana u svijetu, a kao „opasno podmetanje straha“ mogli su ga protumačiti samo oni koji su sami u strahu od očuvanja kršćanstva i vrijednosti koje ono sa sobom donosi. Stoga se napadi kojima sam posljednjih dana izložena slobodno mogu navesti kao školski primjer kršćanofobije, a priliči li onima koji se vole prikazivati kao zaštitnici ljudskih prava promicati kršćanofobiju, zaključite sami.
Što se tiče spomenute izložbe fotografija djece iz Gaze i Iraka, za koju se aludira da sam utjecala na njezino ukidanje s programa, ovo mi je prva informacija o tome i odlučno negiram svoju povezanost s time. Na program nisam imala nikakvog utjecaja, čak štoviše, organizator me propustio obavijestiti i o točnom programu i sudionicima samog okruglog stola kojem sam bila pokroviteljica pa sam se neugodno iznenadila kada sam shvatila da među sudionicima nema niti jednog ratnog reportera iz Sisačko-moslavačke županije na čijem području se Hrvatska Kostajnica nalazi.
Za mene je ljudsko dostojanstvo oduvijek bilo na prvome mjestu i ono za mene nema cijenu, stoga smatram u najmanju ruku nepoštenima aluzije da nekoga smatram manje ili više vrijednim ovisno o njegovoj vjerskoj pripadnosti. Neki su, međutim, to učinili, a ja sam ustrajala i ustrajat ću i dalje u ukazivanju na nepravde koje se događaju – kako prema kršćanima, tako i prema svim drugim vjerskim ili etničkim skupinama. U potpunosti je neprihvatljivo izvrtanje mojih riječi kojima sam upozorila na progone nad kršćanima do te mjere da me se optužuje za govor mržnje prema pripadnicima muslimanske vjeroispovijesti i diskriminaciju prema vjerskim različitostima koje duboko poštujem.
Dopustit ćete mi na kraju da podsjetim i kolege novinare na najvišu vrijednost njihova časnog posla –pošteno izvještavanje temeljeno na istinitoj i činjeničnoj informaciji. Medijske objave zasnovane na nečijim subjektivnim mišljenjima i insinuacijama te neistinitim konstruktima nekoga tko uopće nije prisustvovao događaju o kojemu govori, umjesto na istinitoj informaciji, prepleteni nimalo objektivnim, čak pomalo i omalovažavajućim, zaključcima novinara, nisu odlika odgovornog novinarstva. Apeliram stoga na povratak etičkim načelima kao temelju vjerodostojnog novinarstva koje je danas na rubu izumiranja.
