Želi ljetovati s Isusom, Crkvom i svećenikom, u Hrvatskoj. Nasuprot razuzdane zrćomanije, šira javnost nedovoljno poznaje drugu tračnicu ljetnih molitveno-sakramentalnih odmora kojom su ovoga ljeta procirkulirali mladi. Magis povezuje ljude diljem domovine i gdje dođu, stvaraju Lijepu našu u malom: na brdu, planini, ravnici, otoku, šumi, kamenu. U visini i nizini, kopnu i moru...
Magis znači 'više'. Ta je riječ jedna od potki u ignacijevskoj duhovnosti: Sempre magis, AMDG – Uvijek više, sve na veću slavu Božju. A asocira i na 'magično'.
U okviru karizme sv. Ignacija Lojolskog u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, 2014. g. nastala je udruga Magis, u zahtjevnom trenutku – u vrijeme poplava u Slavoniji. Među mnogim plemenitim djelovanjima koja su se tada pojavila, na površini je trajno ostala plivati jedna – udruga Magis. Gunja je 'izbacila' Magis. Treću godinu službeno, sistematizirano, bave se organiziranjem ljetnih kampova za mlade diljem Lijepe naše. U palmotićevom SKAC-u ideja, u Gunji prva 'službena realizacija', a ljeto 2017. godine Magis je Hrvatsku svojim molitveno radnim kampovima po- i preplavio. Uz duhovni rad na sebi, rad u Magisu znači i služenje sredini koju pohode.
Ljeto se bliži kraju i zbrajaju se rezultati. Sabrasmo ih i mi s Magisovim duhovnikom, o. Ivanom Ikeom Mandurićem. Razgovarala sam s njim u blizu ponoćni sat na blagdan Kraljice mira 22. kolovoza, nakon koncerta duhovne glazbe Alana Hržice, u klaustru šestostoljetne kamene kolonade franjevačkog samostana sv. Duje u Kraju na Pašmanu, gdje je o. Ike boravio na tu organiziranom prvom duhovnom ljetu za mlade. „Kad sve utihne i glazba prestane, Tebi dolazim. Želim donijeti nešto posebno, što te raduje. Više od same pjesme, nešto mnoge dublje, donosim tebi na dar. Proničeš dušu moju, vidiš srce moje. Kuca li ono za tebe? Dolazim ponovo bliže tebi, jer važan si ti, važan si ti, Isuse. Oprosti Gospode, za sve drugo, kad važan si ti, važan si ti Isuse“.
Stihove iz te pjesme oživotvoruju Magisovi kampovi. Dok njihovi vršnjaci ljeti otuđeno i izgubljeno tulumare, magis-ijanska mladež Isusu donosi sebe, međusobno se proniču, pronalaze. Žele mu doći bliže baš i ljeti, kad se ljudi u kretanju osobito 'rastresaju' i štošta ne utihne - jer važan je On.
„Magis je osnovan kad je bila poplava u Gunji. To je bio prvi kamp Magisa. Vrlo znakovito je što je bilo njegovo vatreno krštenje“ kaže o. Ike. Tada u Gunji nije bilo odmora. U ljeto 2016. organizirali su pet kampova, duhovnih ljeta za mlade, a godinu poslije, ovo ljeto, ostvarili su broj biblijske i apostolske punine – dvanaest. I svaki pokazuje - Gdje Magis dođe, korov se čupa, a trava raste.
O. Ike: Ove godine imali smo nekoliko novih kampova. Iskreno, bio sam malo u bojazni hoćemo li ih sve dovesti do kraja, ali zaista je iznenađujuće. Čak je i lakše, nego prošle godine. Uz more su Goli otok, Modrave, Pašman, Brač, Mljet, zatim Hodokamp Velebit, Hodajući kamp Slunj, Papuk, dječji kamp Mala Gorica, dječji kamp Livno, kamp Kupres i volonterski kamp u Ukrajini. Tamo u misiji su naše redovnice i išli smo njima pomoći - Marijinim sestrama čudotvorne medaljice u brizi oko beskućnika. Svi su kampovi u punom kapacitetu i uspješno su završili. Da smo imali koji termin više i njega bismo bez problema ispunili.
Koliki su broj sudionika okupili svi ti kampovi?
O. Ike: Okupili su sve skupa oko 1400 ljudi. To uključuje sudionike, voditelje i animatore, iz cijele Hrvatske i inozemstva. Kroz naše kampove je prošlo oko tristo volontera i četrdeset svećenika. Bio je i jedan međunarodni termin u Modravama. Održavao se na engleskom jeziku. Oko polovice mladih bili su iz cijelog svijeta, sa svih kontinenata, iz Amerike, Afrike, Azije. To nisu bili Hrvati, ali su došli i Hrvati iz dijaspore. Mladi su informaciju o održavanju kampova proširili preko društvenih mreža, oni se u tome snalaze. Dogodine možemo očekivati da će ih biti još i više. Svi se kampovi krovno održavaju pod udrugom Magis. Ona okuplja Volonterski centar, Molitvenu zajednicu Srce Isusovo koja je organizirala Pašman, SKAC je organizirao kamp na Mljetu... Ima ljudi iz Molitvene zajednice Srce Isusovo koji su pojedinačno uključeni u druge kampove. Oni koji žele, koji su sposobni, prolaze naše volonterske i animatorske programe, uključuju se, postaju voditelji naših kampova i preuzimaju druge uloge u njima.
S ponudom koju ste dali umrežili ste mnoge, kao i volontere iz raznih drugih zajednica. Ali sve je krenulo iz Palmotićeve, zar ne?
O. Ike: Tako je. Ima dosta volontera koji nikad nisu bili dio SKAC-ovih programa, osim što su nekad prošli kroz neki naš kamp. Ali su se formirali drugdje, nisu ih naši kampovi sasvim formirali. To su kvalitetni ljudi. Naša ideja je da to bude program za sve, bez obzira u kojim zajednicama pojedinac bio. Tko god to želi, da u te kampove uključujemo volontere iz svih zajednica, koji god to žele. Dakle, nismo zatvorena zajednica, nema uvjeta da bi netko postao korisnik naših programa, niti ima uvjeta da bi bio volonter. Samo da iskreno želi proći taj program.
Kakva je ta mladež na duhovnim ljetovanjima? Jesu li to ljudi praktičnog vjerskog iskustva ili ima i tragatelja?
O. Ike: Uvijek ima tragatelja i ta bi ljetovanja trebala biti pretežno njima i usmjerena. Makar, s druge strane, i oni koji su se već našli, koji su duboko u vjeri, treba respektirati i njihovu potrebu da još više rastu i da imaju takav odmor koji je po mjeri njihove duhovnosti i načina života. To bi trebalo još više razvijati i nuditi takvo ljeto. Potrebe su beskrajne, ali su i kapaciteti također ogromni. Samo ih treba dobro znati osmisliti, pokrenuti i naći ljude koji će to povući. Mislim da je tisuće i tisuće takvih u Hrvatskoj, koji bi najradije izabrali takav duhovni odmor. Zahtjevno ga je animirati, a s druge strane to je i jako zahvalno, jer se to uvijek vraća pozitivno. Uvijek se tu dodatno uključe, angažiraju i pronađu novi entuzijasti koji žele svoje vrijeme naknadno uložiti u to i na taj način uzvratiti za sve ono što su u njemu pronašli.
Taj način ljetovanja je i model da se oživi naša baština. Mnogi samostani su prazni, nema zvanja. Postoje i velike ponude za njihov otkup od strane raznih poslovnih ljudi. Ali duhovni susret je nešto što može vratiti dušu tim prostorima, zar ne?
O. Ike: Naravno. Jedino što opravdava postojanje tih samostana su duhovno-kulturni programi. Na prvom mjestu duhovno, a onda i kulturno, jer to je već po sebi kulturna baština. Ali, to je kulturna baština ukoliko još uvijek ima duhovne programe i ako služi duhovnim namjenama. Ako ne služi, onda je to devastirano. Ne mora biti fizički devastirana, ali može biti funkcionalno devastirana. Ljudi žele vidjeti samostan koji diše svojim autentičnim ozračjem i duhom. Tek onda on govori, propovijeda, navješta Crkvu, evanđelje i vjeru. Zato se svim silama treba boriti da samostan očuva svoj život koliko je moguće u izvornom duhu.
Mislim da je ovo izvrsna kombinacija, nema bolje - da tu dolaze mladi koji žive duhovnost, koji mole časoslov, proučavaju Sveto Pismo, mole, tako se zbližavaju, žive taj duh i duhovnost samostana. A to doista i njima treba. Dakle, to treba samostanu, to treba mladima, korisnicima, ali to treba i ljudima koji prolaze tim krajevima i koji na taj način vide život tog samostana. Bilo bi dobro tako svim samostanima koji su na neki način 'ugroženi', vraćati im taj duh.
U tom smislu je zanimljivo sljedeće. Na Braču smo pronašli jedan stari, napušteni samostan, Murvice kod Bola na Braču. Razrušen, nema krova, ostale su samo suhe zidine. Mladima je to bilo fascinantno, doći na to mjesto. I to ih mjesto jako nadahnjuje i pokreće. Tamo smo dva tjedna imali kamp. To na mlade djeluje vrlo nadahnjujuće, vrlo ih inspirira i pokreće. A bila je zanimljiva i reakcija mještana. Jednom tjedno se upriliči susret s mještanima koji mogu donijeti svoje domaće delicije. Bilo je fascinantno, došlo je jednom sedamdeset mještana. Treba se uspeti gore. Oni su donijeli svoje pogače, sir, vino, masline, ulje i na taj način su poručili da oni žele, koliko je to moguće, da taj samostan očuva duh kakav je bio nekad, prije pedeset godina. Tu poruku treba znati iščitati. To je i znak Božji, rekao bih. To nam Bog progovara, i kroz to. To je znak koji treba slijediti. Hrabro ići dalje i vraćati taj duh i život samostanima, koliko je to moguće, na ovaj način.
Ali ne vraća se time život samo samostanima, nego i domovini u napuštenim krajevima. Kampove i duhovna ljeta koje organizirate neminovno je promatrati i u kontekstu depopulacije, iseljavanja. Okružuje nas tolika prirodna i duhovna ljepota, a prazna, nenaseljena. Vi ćete otići, ta će mjesta opet biti 'pustinja', do sljedećeg ljeta. Hrvatska, u smislu gubitka, izgara u prostoru i ljudima. K
Kakve Vas misli u tom smislu prolaze?
O. Ike: Negdje smo pogriješili. Negdje smo pogriješili. U Starom Zavjetu često možemo čitati kako se Bog srdi na svoj narod jer je zaboravio Božja dobročinstva. Svakako moramo biti skromni i priznati tu našu grešku. Uočiti je i o njoj govoriti. I priznati je. U tom smislu, narod nikad ne djeluje jednodušno. I oni koji to prepoznaju, uvijek ima šanse da se stvar pokrene i okrene. Kao što je bilo u Starom Zavjetu, da bi se narod obratio Jahvi, da bi bio vjeran. Ako budemo o tome govorili, priznali svoj grijeh, uočili ga, čudesa su moguća. Moguće je da će se to sve preokrenuti.
Sve što se događa s mladima u Hrvatskoj je obećavajuće! U Hrvatskoj se događa jako puno duhovnih programa i pokreta, istovremeno dok odlazi jedan dio populacije. Brojni koji odlaze nisu krivi zato što odlaze. To je vrlo kompleksno pitanje. Ali možemo reći - otkad god postoji Hrvatska, postoji i kriza hrvatske politike. Zato što nikad nismo otkrili pravu kršćansku politiku, pravog kršćanskog političara, pravi kršćanski model vođenja i upravljanja. To je ostatak komunizma. To znači da pred nama stoji taj problem, sveokupne cjelovite duhovne obnove naroda. A to opet upire prstom i u nas svećenike, kler. Nismo znali na vrijeme ponuditi programe, progovoriti. Jako kasnimo, s brojnim samostanima i brojnim programima, u radu s laicima, kasnimo u reformama župa, u odgoju, u kvalitetnom odgoju naših bogoslova, za pastoral, s pripremama. Sve se to odražava i nekako, koliko god narod nije kriv što su političari takvi, s jedne strane, možda ni političari nisu krivi, jer ih nitko nije dovoljno odgojio i hrabrio za to. Mi kler smo najkrivlji u tom smislu. Mislim da to moramo reći. Onog časa kad se mi u tome jako reformiramo, kad budemo imali stotine autentičnih svećenika, spremnih mrijeti za svoj narod i za Krista, koji će neprekidno davati sve svoje vrijeme i svega sebe za čovjeka i za svoj narod, onda će se dogoditi i sve drugo – novi naraštaji, nove snage, novi političari, nove vođe. I onda ćemo pomladiti, obnoviti našu Hrvatsku. Onda neće naši mladi morati ići vani, nego će biti ohrabreni ovdje. Svi snose svoj određeni dio krivice, ali mislim da mi kler najviše.
Sve spomenute programe duhovnog ljeta, možemo li reći da dogodine nema restrikcija, nego samo rast njihove ponude?
O.Ike: Da, već planiramno otvaranje novih kampova i pokretanje novih samotana. Nećemo stati. Mi smo daleko do cilja. Magis je baš zato osnovan, za organizirati ljetne programe. Kroz naše kampove, duhovne programe i duhovne vježbe prođe više ljudi nego kroz neke najveće pastoralne centre u Hrvatskoj. I idemo dalje! Imamo puno spremnih mladih, puno svećenika koji su vrlo raspoloživi - svih redova, svih zajednica, svih nad/biskupija. Pretežno su to mladi svećenici I vrlo su entuzijastični. Oni u tome dobivaju vrlo pozitivno pastoralno iskustvo, koje ih ohrabruje i odgaja da oni isto tako nastavljaju djelovati u mjestima svog redovitog pastoralnog života i rada.
