Brigita Bošnjak je rođena na Orašcu, osnovnu školu je završila u Ripcima, srednju školu i tri godine Teološkog studija u Mostaru.
RV: Što je bilo presudno za ovakvu odluku?
BB: Već 6 godina sam aktivna u FRAMi i to je jedno od ljepših razdoblja u mom životu. Tu sam osjetila što znači živjeti u bratstvu i prihvaćati svakoga s njegovim pozitivnim i negativnim stvarima. Kroz razne aktivnosti i druženja počela sam otkrivati Božju prisutnost u svom životu. To razdoblje mi je puno pomoglo u otkrivanju životnog poziva.
RV: Kada si otkrila poziv i zašto baš klarise?
BB: O pozivu sam počela razmišljati prije otprilike 6 godina. Prva misao mi je došla na klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. U početku sam bježala od tog poziva koji se pojavio u mom srcu i mislila sam da nikom ništa ne kažem i da će to nestati. Počela sam tražiti momka koji bi imao iste svjetonazore kao i ja, razmišljajući da će taj poziv u meni nestati. No nisam našla takve kakve sam tražila, već potpuno suprotno. Borila sam se s tim mislima tri godine, dok nisam napokon na jednoj misi osjetila da me cijelo vrijeme Bog poziva, da želi da idem za njim. Tada sam mu predala svo život i odlučno rekla “evo me”.
RV: Kako si se nosila s tom odlukom
BB: Mislila sam da će svi problemi nestati kad donesem odluku, ali nije bilo tako. Zbog obiteljske situacije nisam mogla odmah otići u samostan, nego sam morala čekati. U tom razdoblju čekanja pojavio se i poziv za zatvoreni red. Ispočetka sam bježala od tih misli, ali s vremenom sam uvidjela da me Bog stvarno tamo želi i daje mi potpunu slobodu u odluci. Bilo mi je teško odlučiti, naravno, živjeti takvim načinom živta, ali uz Božju pomoć uspjela sam se osloboditi svih kušnja i odlučno krenuti Njegovim putem.
RV: Što je, dakle, bilo presudno?
BB: U početku sam mislila da ću ići u otvorene sestre, nisam ni pomišljla da ću ići ogdje drugo, ali kako je moj molitveni život rastao, tako se u srcu počela pojavljivati želja za sve većim sjedinjenjem s Bogom, te sam naposljetku odlučila da to mogu ostvariti jedino kao klauzorna sestra.
RV: Kaži nam nešto o klarisama.
BB: Sestre klarise su 2. franjevački molitveni red i opredjelile su se za život u klauzuri i potpunoj odvojenosti od svijeta, kako bi što vjernije nasljedovale Krista. Trenutno je u Samostanu u Brestovskom kod Kiseljaku u koji idem, šest sestara, kojima uz svakodnevne obveze i molitvu svakog dana dolaze ljudi da se preporuče u njihove molitve.
RV: Kako izgleda jedan dan u samostanu?
BB: Postoji dnevni raspored kojeg se časne pridržavaju. Prva molitva započinje već u pola noći, sestre prekidaju san kako bi molile, zatim ustajanje je u 5,30, a u 6 sati je jutarnja molitva do 7,30, kada je sv. misa. Poslije mise je doručak, a zatim slijedi rad do 11,20 kada je opet molitva. U taj rad spada pečenje hostija, kućanski poslovi i obrađivanje vrta, kao i razgovor i odgovaranje na pitanja osobama koje traže naše savjete i molitvu. Oko 12,15 je ručak, te poslije rekreacija. Od 14 do 15 sati je stroga šutnja, gdje se sestre povlaću u svoju sobu na osobnu molitvu, a u 15 sati je zajednička molitva u kapeli. U 16 se nastavlja s rado do 18,30 kada je opet molitva, a poslije večera.
RV: Jesu li dozvoljene posjete?
BB: Posjete su dozvoljene , ali mi ne možemo izlaziti iz dvorišta samostana. Moja obitelj me može nazvati, imamo jedan zajednički telefon, mogu me posjetiti, jedino ja ne mogu izlaziti. Slučajevi u kojima je dopušteno izlaziti su rijetki, jedino ako trebamo liječniku, radi produženja osobnih dokumenata, smrt roditelja i dolazak pape u državu.
RV: Razmišljaš li o tome što te čeka u samostanu?
BB: Kad ljudi čuju za kakav način života sam se odlučila ostaju zaprepašteni i ptaju me kako je moguće da netko može biti sretan u zatvorenom prostoru. Odgovor na to pitanje je za mene jednostavan. Osjetila sam da je to moj poziv, put na koji me Bog poziva i vjerujem da ću biti slobodna, jer znam da sam to svojevoljno odlučila.
RV: Kako je na tvoju odluku reagirala tvoja obitelj i prijatelji?
BB: U početku su bili šokirani, pokušali su me odgovoriti od toga, a poslije, kako su uvidjeli da sam uporna, počeli su prihvaćati, poštujući moju odluku.
RV: Kako se osjećaš pred odlazak?
BB: Ovih dana pozdravljam se s vanjskim načinom života, s prijateljima, poznanicima, ali sretna sam zbog svoje odluke, osjećam mir u srcu što je najvažnije i što je u biti ispunjenje poziva na koji sam pozvana.
RV: Hoće li ti nedostajati dosadašnji način života?
BB: Istina da se pozdravljam sa svim svjetovnim aktivnostima, poput ispijanja kava u kafićma, svadbi, odlazaka na more, društvenih mreža, koje nas danas toliko okupiraju i ne možemo bez njih, ali to mi ne predstavlja problem. Štoviše, jedva čekam ući u samostan. Već sam se odvojila od svih svjetovnih stvari, jer sam otkrila puno dublji smisao svog odlaska.
RV: Jel bilo kušnji?
BB: Naravno da jeste, kušnje su uvijek prisutne, sastavni su dio svakog puta, a posebno ovakvog. Bilo je teških trenutaka, ali sam ih uspjela sve prebroditi zahvaljujući Božjoj milosti koja me nosi.
RV: Jeli te strah, ipak ideš u nešto nepoznato?
BB: U pošetku je strah stvarno bio prisutan. Pitala sam se hoću li uspjeti živjeti takvim načinom života, ali sada imam osjećaj da sam pobijedila sve strahove i vjerujem da će mi Bog dati snagu kad god mi bude teško.
RV: Što bi poručila mladima?
BB: Mladima bih poručila da se ne boje plivati protiv struje ovoga svijeta, te da u svin životnim odlukama budu ustrajni i uporni, jer samo slijedeći svoje srce mogu stići do cilja na koji ih Bog poziva.
