Kod starih Židova zarukama je bio sklopljen brak sa svim pravnim učincima. Po njima je Marija postala prava Josipova žena, samo što je prema običaju ostala kod roditelja još punu godinu dana. U to vrijeme došao je k njoj i anđeo Gabriel da joj navijesti Isusovo rođenje.
Zaruke su se kod Židova obavljale veoma svečano predavanjem nekog zlatnog predmeta i to pred dvama svjedocima. Zato su i bile punovrijedne kao samo sklapanje braka. Evanđelja nam ne govore ništa kako je izgledala svečanost Marijinih zaruka s Josipom. Apokrifi daju maha mašti pa su stoga nepouzdani. Mi možemo u duhu vjere pretpostaviti da je ta svečanost bila jednostavna, dostojanstvena, a nadasve pobožna, jer su se zaručivale dvije najsvetije ljudske osobe: buduća Bogorodica i sv. Josip, koga Sveto pismo naziva "pravedan" (Mt 1,19); u tom su izrazu bile sadržane sve starozavjetne vrline.
Bog je htio da ljudska kolijevka njegova Sina bude okružena najčistijim i najsvetijim osobama i zato je te osobe obdario milostima više nego sve ostale smrtnike. Ono malo što nam Biblija o njima govori ipak je tako sadržajno da nas neprestano može hraniti najuzvišenijim mislima. Danas, kad je upravo brak uslijed velike pokvarenosti u tolikoj opasnosti, dobro je da kršćanski zaručnici i ženidbeni drugovi imaju neprestano pred očima nenadmašivi zaručnički i bračni par Josipa i Mariju. Od njih neka uče kako se obiteljsko gnijezdo čuva u čistoći i ljudskom dostojanstvu, kako prava ljubav ne poznaje strasti ni sebičnosti već međusobno poštivanje i upotpunjavanje.
Danas, kad se gaze tolike vrednote, vrijeme je da se naročito ugledamo u one koji su bili ljudi kao i mi, a ipak ostvarili zaruke i brak kako se samo poželjeti može. To su bili Josip i Marija, pa zato je posve opravdano da slavimo i uspomenu na njihove svete zaruke jer one su nadahnuće i za brak i za djevičanstvo.
Moć Presvete Djevice, Majke jedinstva
Kako se nalazimo u Svjetskoj molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, kad se naše molitve naročitim žarom dižu prema nebu za ostvarenje Isusove želje izražene na posljednjoj večeri: "Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno, kao mi!" (Iv 17,11) - spomenimo u jednom primjeru i moć zagovora one koju je Gospodin postavio da bude majka svih kršćana!
Bilo je to 12. veljače godine Gospodnje 1700. kad se jedan francuski trgovački brod, bogato natovaren dragocjenim teretom, vraćao iz Lisabona u svoju matičnu luku Le Havre.
Došavši do rta Finistere naišao je na strašnu oluju, u onim predjelima veoma čestu pojavu. Već je počeo svitati dan, ali je bura bjesnila nesmiljenom snagom prijeteći uništenjem. Brod je izgubio sve svoje potrebne predmete, jedra, konope, kormilo, kompas, pa ni posadi ni putnicima nije davao više nikakva utočišta ni sigurnosti. Beznadan položaj, neizbježna smrt! Svaka sekunda kao da je naviještala skoro potapljanje. U tom, doista, očajnom položaju jedan je normandijski mornar predložio:
"Zavjetujmo se našoj Gospi od Oslobođenja!"
To je bila jedina riječ utjehe i ohrabrenja pa mnogi padoše na koljena da se pomole i preporuče zagovoru one koju mornari nazivaju "zvijezdom mora". Svi se osim kapetana i njegova dva brata zavjetovaše da će, ako se spase, poći u Gospino svetište da joj se od srca zahvale.
Zašto su ona trojica odbila položiti zavjet? Nisu bili nikakvi nevjernici, već su u srcu bili duboko pobožni. Oni su bili kalvini, a kao takvi odbacivali su zavjet Presvetoj Djevici kao nešto što sliči idolopoklonstvu. Kako su bili slabo poučeni o mjestu Bl. Djevice u planu spasenja, o njezinu bogomajčinstvu, zbog kojeg je postala i moćnom zagovornicom svih kršćana, nisu se usudili priključiti zajedničkom zavjetu i zaprositi njezinu pomoć.
Presveta Djevica kao dobra Majka znala je da je njihovo držanje u dobroj vjeri, bez njihove osobne krivnje, pa im je svojim zagovorom kod Sina htjela priteći u pomoć te izmoliti svjetlo kojim će više ući u kršćanske tajne. Kapetan je bio prvi dionik njezina zagovora jer je u onom beznadnom položaju izjavio: "Ako nas sveta Djevica može čuti i uslišati, onda ću je i ja zazvati." Rekavši to pao je na koljena i počeo se križati i moliti kao i drugi. Za njim se poveo i njegov mladi brat.
U taj čas počeše se vjetrovi ukrštavati i jedni druge polako smirivati. Srca se sviju ispuniše nadom i počeše življe kucati. Most broda, koji su valovi već davno pokrili, poče se polako podizati iz vode. More se sve više stišavalo, a smrtno ranjeni brod uplovi u luku. Kapetanov brat, videći očito čudo, zavapi: "O naša Gospo od oslobođenja, sveta Majko Božja, uzvišena Kraljice svijeta, ja sam tvoj zauvijek!"
Drugi kapetanov brat nije se ipak u svom držanju još promijenio. Kad mu je kapetan spočitnuo njegovu otvrdnulost, on je odgovorio: "U svemu tome još mogu vidjeti Božju dobrotu koja nam ide u pomoć, ali ne vidim razloga za promjenu vjere svojih otaca." Na to mu jedan od putnika dobaci: "Pa to su vaša braća koja prijeđoše na katolicizam, a što je to drugo nego prihvatiti vjeru vaših davnih otaca?" A onda će kapetan: "Nesretni sine, vidiš li u čemu je stvar?!" Na to mu pokaza jedini jarbol što je još stajao uspravno. Na njemu svi prisutni kao da opaziše blagi lik Djevice s djetetom u ruci koja moli za njihov spas. Dogodilo se i ono najveće čudo. I drugi kapetanov brat doživi promjenu u duši te pade na koljena kao i svi drugi.
Prva briga trojice kalvina nakon sretnog iskrcavanja u luci bila je da izvrše zavjet sa svima ostalima. Oni su ga izvršili u potpunosti jer su prihvatili i katoličku vjeru s njezinim naučavanjem o Presvetoj Djevici.
U sredini onih koji su nakon silaska Duha Svetoga povjerovali u Krista raspetoga i uskrsloga bila je Blažena Gospa. Tijekom povijesti uslijed ljudskih slabosti, ograničenosti i grijeha došlo je do teških raskola između Kristovih sljedbenika. Danas nije vrijeme da ispitujemo tko je za to više kriv i odgovoran. Više je vrijeme da poput prve Crkve "budemo jednodušno ustrajni u molitvi zajedno s Isusovom majkom Marijom i braćom njegovom" (Dj 1,14). Plodovi takve molitve, sigurno, neće izostati.
