Poštovane redovnice, redovnici i laici posvećeni u svijetu,
drage sestre i draga braćo u Kristu!
1. Dan posvećenoga života 2025. godine slavimo u okviru redovne jubilejske godine koju je na svetkovinu Uzašašća, 9. svibnja 2024. godine proglasio papa Franjo bulom Nada ne razočarava (Spes non confundit) pod geslom Hodočasnici nade. Slavlje jubilejske godine ima svoje duboke korijene u Svetom pismu (Lev 25). U današnjem obliku to je slavlje u Katoličkoj crkvi započelo 1300. godine koju je tadašnji papa Bonifacije VIII. proglasio Svetom godinom i svima koji pod utvrđenim uvjetima pohode rimske bazilike apostolskih prvaka Petra i Pavla, udijelio potpuni oprost. Zamisao pape Bonifacija VIII. bila je ta da se Sveta godina slavi svakih stotinu godina, ali se na poticaj vjernikā sljedeća jubilejska godina slavila već nakon pedeset godina, odnosno 1350. godine, što je u skladu s njezinim biblijskim izvorištem, a konačno je razdoblje od pedeset godina prepolovljeno na dvadeset i pet, kako se ustalilo od jubilejske 1475. godine do danas. Tijekom stoljeća slavlje jubilejske godine razvijalo se tako što se obogaćivalo različitim sadržajima, ali su u temelju uvijek ostala dva bitna elementa: oprost i hodočašće.
2. Oprost kao bitni element jubilejske godine utemeljen je u Svetom pismu, gdje u knjizi Levitskoga zakonika čitamo ove riječi: „Tu pedesetu godinu proglasite svetom! Zemljom proglasite oslobađanje svim njezinim stanovnicima. To neka vam bude jubilej, oprosna godina. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu; neka se svatko vrati k svome rodu!“ (Lev 25,10) Iz tog temeljnog biblijskoga teksta o slavlju Svete jubilejske godine jasno se vidi kako je njezin cilj ponovna uspostava pravednih odnosa u društvu koji su se zbog različitih razloga tijekom vremena poremetili. Sukladno tome jubilejska godina značila je davanje prilike svakom čovjeku, obitelji i čitavom narodu za novi početak. Naime, ako je tko, bilo zbog svoje neodgovornosti bilo bez svoje krivice, upao u škripac i morao se zadužiti ili prodati komad zemlje, te Svete jubilejske godine zemlja mu se vraćala i dug otpuštao. Tako da se to nesretno stanje nije prenosilo na sljedeći naraštaj koji je onda mogao neopterećen dugovima i s većom brižljivošću i marljivošću obrađivati svoju zemlju, uživati njezine plodove i dijeliti ih s drugima.
3. Gledano izvana, ti vrlo praktični biblijski sadržaji Svete godine bili su usmjereni prema održavanju socijalne i ekonomske ravnoteže u društvu, tako da se ne događa to da bogatiji bezobzirno postaju sve bogatiji, a siromašni bespomoćno sve siromašniji. Možda bi tko mogao zaključiti da se tu radi o čisto ljudskim pokušajima kojima se nastoji urediti koliko-toliko pravedno društvo, ali ne zaboravimo da su ti biblijski propisi sastavni dio božanske objave koji imaju veliku i trajnu duhovnu vrijednost. Kao takvi oni nam ulijevaju čvrstu nadu da su pogrešni koraci u životu popravljivi jer je Bog, gospodar vječnosti i vremena, tako rasporedio vrijeme da nam u njemu stalno daje nove prilike za nove početke. U knjizi Levitskoga zakonika govori se o tome kao o povratku na očevinu, ali u tom izrazu otkrivamo mnogo više od ponovnog stjecanja ekonomske baze potrebne za dostojanstven ljudski život. U povratku na očevinu otkrivamo milost i brižnost Oca koji raširenih ruku stalno poziva i u ljubavi okuplja svu svoju djecu.
4. Primijenimo li izraze povratak na očevinu i oprosna godina na redovnički i posvećeni život, ne možemo a da se ne prisjetimo poziva na povratak izvorima o čemu se osobito govori u kontekstu obnove redovničkoga života u duhu Drugoga vatikanskog koncila, čija se šezdeseta obljetnica završetka također slavi u okviru ove jubilejske 2025. godine. Vrijedno je stoga podsjetiti na uvijek aktualno načelo obnove redovničkoga života izraženo u koncilskom dekretu Perfectae caritatis, koje glasi: „Prilagođena obnova redovničkog života treba da jednako obuhvati: s jedne strane neprestano vraćanje na izvore svakog kršćanskog života kao i na izvorni duh ustanova, a s druge strane njihovo prilagođavanje promijenjenim prilikama vremena.“ (PC, br. 2)
Te riječi u potpunom su skladu upravo s onim na što nas poziva svaka jubilejska godina, koja nipošto nije neka izolirana točka u vremenu, nego stoji u čvrstom i dinamičnom odnosu i s onim što joj prethodi i s onim što nakon nje slijedi. Drugim riječima, za članove svih ustanova posvećenoga života jubilejska je godina povlaštena prigoda za milosni, pokajnički, praštajući i zahvalni pogled na prijeđeni povijesni hod te za obnovu i osvježenje na istom i čistom izvoru Evanđelja na kojem su se u svom vremenu i prostoru napajali začetnici različitih oblika Bogu posvećenoga života koje je Crkva prepoznala i primila kao darove Duha koji je neprekidno ispunjava novom snagom za život u Kristu.
5. Ne treba ni spominjati to da prilagođavanje prilikama vremena nije nikakvo suobličavanje svijetu na što, uostalom, apostol Pavao upozorava sve kršćane: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ (Rim 12,2) Na temelju tih Pavlovih riječi koje pozivaju na obnavljanje pameti, isto tako treba reći da se prilagođavanje novim prilikama ne može svesti ni na one samo izvanjske promjene u načinu života i rada u smislu odbacivanja svega onoga što doživljavamo kao nešto zastarjelo i što ne odgovara današnjim okolnostima. Prilagođavanje promijenjenim prilikama vremena započinje u nutrini i zapravo znači uvijek iznova u molitvi, studiju i radu tražiti Božju volju i odgovor na pitanje u čemu je i kako život Bogu posvećenih osoba relevantan za svijet i društvo u kojem živimo danas.
U svojoj enciklici Nadom spašeni (Spe Salvi) koja govori o kršćanskoj nadi iz 2007. godine, papa Benedikt XVI. istaknuo je misao svetoga Bernarda iz Clairvauxa o tome kako redovnički život nije bijeg od svijeta, nego je redovnicima povjereno poslanje za čitavu Crkvu pa samim tim i za cijeli svijet (SS, br. 15). Na primjeru sv. Bernarda koji je živio na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće, papa Benedikt XVI. nastavlja kako su redovnici u srednjem vijeku, među ostalim, vršili to svoje poslanje jednostavnim svjedočenjem plemenitosti i duhovne vrijednosti fizičkoga rada (usp. SS, br. 15), a postavimo li pitanje kako Bogu posvećene osobe svojim životom mogu pokazati odgovornost i relevantnost za svijet danas, smatramo kako ćemo barem neke od odgovora pronaći u geslu ove jubilejske 2025. godine – Hodočasnici nade.
6. Jednostavna je činjenica kako je naš ljudski život na ovom svijetu takav da se možemo nazvati pridošlicama i putnicima (usp. 1 Pt 2,11) koji prolaze ovom zemljom ne nalazeći u njoj trajnoga boravišta. Tko zastane i zamisli se nad tom istinom, može ga lako obuzeti osjećaj ispraznosti i beznađa, ali je ljudska nada i želja za životom ipak toliko jaka da i u svojoj prolaznoj egzistenciji čovjek pokazuje iskrenu brigu i želju za uređenim i sretnim kako osobnim tako i društvenim životom. Nažalost, povijest je puna primjera koji pokazuju kako su promašeni i tragični svi oni slučajevi kada su ljudi htjeli ostvariti tu svoju želju polazeći od ideologija koje nisu priznavale i poštivale istinu o čovjeku u njegovim temeljnim životnim relacijama s Bogom, s drugim ljudima i s čitavim ostalim stvorenjem. Ali znamo da postoji i pravi način ostvarenja tih čovjekovih težnji, koji se prikladno može nazvati hodočasničkim, jer on prolaznu ljudsku egzistenciju na ovoj zemlji preobražava upravo u put nade koja ne razočarava.
7. Ističemo dva važna elementa koja su karakteristična za hodočašće, koja je iskusio svatko tko se ikada uputio na časni put prema nekom svetom mjestu. Prvo, svako hodočašće ima svoj cilj, što nas podsjeća na to da naš životni put nije besciljan i beznadan, a drugo, mi na tom putu nismo sami i prepušteni sami sebi. I jedno i drugo tako je povezano da se cilj hodočašća na svoj način ostvaruje već na putu. Bez obzira na koje sveto mjesto hodočastili, cilj hodočašća jest susret sa svetim i živim Bogom, a on zapravo započinje već na prvom koraku jer Bog, da bi bio s nama, ne čeka nas tek na kraju puta, nego nas čitavim putem vodi do punog ispunjenja svojih obećanja koja nam je dao u svom Sinu Isusu Kristu koji reče: „Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“ (Iv 14,6)
Hodeći u toj vjeri i nadi, hodočasnici se spontano povezuju i evanđeoski oslanjaju jedni na druge kao i na gostoljubivost i otvorenost svakog čovjeka kojega susretnu na svom putu. Tako hodočašće postaje prava škola u kojoj učimo kako se istinsko zajedništvo među ljudima ne gradi ni na kakvoj jednoumnoj ideološkoj indoktrinaciji, nego na vjeri u Boga kojemu je stalo do svakog čovjeka i na međusobnom povjerenju koje u svakom čovjeku vidi ljubljeno Božje stvorenje. Bogu posvećene osobe po svojoj naravi svim ljudima u svijetu svjedoče upravo takvu hodočasničku egzistenciju u kojoj su životni cilj i put do toga cilja tako čvrsto povezani u Kristu po kojemu i jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu (usp. Ef 2,18).
8. Poziv i poslanje koje Bog daje ljudima, uvijek se ostvaruje u konkretnosti određenoga vremena i prostora. Stoga ne možemo ne spomenuti kako istodobno s redovnom jubilejskom godinom koju slavimo u zajedništvu s cijelom Crkvom, obilježavamo u hrvatskom narodu 2025. godine i 1100. obljetnicu splitskih crkvenih sabora i početaka Hrvatskoga kraljevstva o čemu su biskupi Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine vjernicima uputili pastirsko pismo.[1] Uloga crkvenih redova i ustanova posvećenoga života u evangelizaciji i duhovnosti hrvatskoga naroda kako u prošlosti tako i danas tolika je da se ne može ni zamisliti kakav bi kršćanski život u hrvatskom narodu bio bez njih. No velika djela koja su prošli naraštaji Bogu posvećenih osoba činili u svojoj poniznosti, ne bi nam danas smjeli postati uzrokom naše uznositosti, nego snažan poticaj da i sami u svom vremenu ponizno i radosno dajemo sve od sebe na hodočasničkom putu spasenja svih ljudi. Vjerujemo kako će na taj način rasti i ostvarivati se i ona nada da će Bog u svojoj providnosti pozivati i pridruživati svom djelu spasenja nove naraštaje osoba koje će mu se vjerno odazivati u različitim oblicima posvećenoga života.
S tim mislima i poticajima, nasljedujući primjer Majke Marije i Josipa, koji su se u Božjem hramu divili svemu što se govori o Kristu (usp. Lk 2,33), želimo da vam Dan posvećenoga života 2025. godine bude pun Božjega mira, radosti i nade.
Zagreb, 10. siječnja 2025.
Uime Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života, mons. Zdenko Križić, predsjednik
Uime Hrvatske redovničke konferencije, s. Lidija Bernardica Matijević SSFCR, predsjednica
[1] HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA – BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE, Na kršćanskim temeljima, u zajedništvu Crkve, hodočasnici nade, 1. prosinca 2024.
