U koncelebraciji s nadbiskupom bili su: mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup u miru, mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup u miru, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Franjo Frankopan Velić, pastoralni vikar mons. Nediljko Ante Ančić, župnik župe Gospe od Otoka don Ante Čotić, duhovnik Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu don Jure Vrdoljak te tridesetorica ostalih svećenika i đakona. Euharistijskom slavlju prisustvovali su mnogobrojni vjernici, rodbina i prijatelji ređenika.
Na početku misnog slavlja nadbiskup Križić pozdravio je subraću u biskupstvu te provincijala i mnogobrojne svećenike, rodbinu i prijatelje ređenika. „Prikazat ćemo ove mladiće, koji će primiti red đakonata, kao naš prinos na ovaj oltar, moleći Gospodina da nam dobro koje je već davno započeo dovede do punine. Crkva u ovom činu raste. Naime, ona ne raste samo u duhu već svaki put kada svatko od nas napravi iskorak prema dobru. Stoga se radujemo kada Crkva raste u svetosti, a u ovom događaju to svakako je“, naglasio ne nadbiskup pozivajući vjernike na čin kajanja na početku euharistijskog misnog slavlja.
U homiliji nadbiskup je istaknuo da Crkva, između ostaloga, u svojem poslanju posebnu pozornost posvećuje onima koji su najpotrebniji. To su siromasi, bolesnici, udovice i svi koji su uskraćeni u ljudskim pravima. Prva Crkva bila je duboko svjesna da je to poslanje primila direktno od Isusa Krista koji, šaljući apostole da naviještaju Radosnu vijest, budu blizu s onima koji su najpotrebniji pomoći.
Budući da je potrebitih i siromaha, kao onda tako i danas, bilo na pretek, apostoli nisu imali vremena posvetiti se naviještanju Riječi, a bez navještaja Isus ostaje nepoznat i cijelo poslanje Crkve time dolazi u opasnost. Naime, nisu mogli naviještati Radosnu vijest oni koji su tek postali kršćani već samo oni koji su bili uz Isusa, odnosno oni koji su dobro upoznali Isusov život i nauk, a takvih je bilo malo. Apostoli su se odlučili posvetiti molitvi i naviještanju, a odabrali su probrane pojedince za služenje siromasima.
„Potrebno je napomenuti da apostoli nisu izbjegavali poslove služenja siromasima, kao da bi to bili nekakvi niži poslovi. To su ljudske izmišljotine i ljudska mjerila. U evanđeoskom služenju nema nižih i viših poslova. Svako služenje pred Bogom je veliko ako se čini s ljubavlju. Nije služba sama po sebi ta koja daje čovjeku veće ili manje dostojanstvo nego način na koji se vrši. Sve zavisi o ljubavi koja se u službu ugrađuje. Od toga zavisi svetost, ili nažalost deformacija. Ali, nemojmo se zavarati, i evangelizacija je također zahtijevan vid služenja. Apostoli su morali ići do na kraj Zemlje kako bi navijestili Radosnu vijest, stavljali su svoje živote na kocku svjesni da će biti progonjeni. U prvoj Crkve đakoni će, nakon određenog vremena karitativnog djelovanja i služenja, prijeći na naviještanje Radosne vijesti baš zato jer su tu bile najveće potrebe. Poznato nam je kako je đakon Stjepan nakon služenja kod stolova bio poslan naviještati te je ubrzo i položio svoj život kao prvi mučenik. Iz svega se vidi kako je ovo karitativno služenje kod stolova nužno proći, to gradivo dobro utvrditi, da bi se moglo postati autentični navjestitelj Evanđelja“, istaknuo je nadbiskup nastavljajući, „Đakonat nije neko vrijeme privremenog služenja, da bi se poslije postalo nekakvom gospodom. To je praksa koja mora prožeti dušu osobe da bi to postalo trajnim oblikom života Isusova učenika. Tko zaboravi služiti to je znak da se razveo od svojega poziva“, istaknuo je nadbiskup.
Koliko god je na početku Crkve služba đakona bila povezana uz karitativnu aktivnost, ona je uvijek bila usko povezana sa duhovnim i pastoralnim aktivnostima. Siromasi, onda i danas, kao što su potrebni kruha i dobrih dijela, također su potrebni duhovne hrane. Evanđelisti često navode da je Isus bio ganut činjenicom da su ga mase došle slušati unatoč siromaštvu i gladi. Isusovo ganuće nije bilo samo zato što je narod bio gladan već i zato jer narod nije dobivao nikakvu duhovnu utjehu i okrepu. Naime, nije bilo nikoga da to narodu pruži. Zato će on narodu, prije čuda umnažanja kruhova, navijestiti Radosnu vijest da je od Boga ljubljen i voljen, da Bog zna njihovo stanje i da ih neće ostaviti samima. Mnogi su čeznuli čuti ove riječi ohrabrenja. „I ovo je važan aspekt đakonata. Svojim životima i dobrotom navijestiti i približiti ljudima Boga. Zato apostoli ističu da se za đakonsku službu trebaju odabrati ljudi provjerena života, odnosno na dobru glasu i puni milosti. A to znači da su puni znanja o Bogu koje proizlazi iz studija o Bogu i iz iskustvenog odnosa s Bogom. Ovu ulogu ne može obavljati svaki kršćanin već samo oni koji su provjerena i sveta života“ kazao je.
Velika opasnost za đakonski i svećenički red je pristranost, upozorio je otac nadbiskup. „Opasnost je da se prema bližnjima ne odnosimo prema evanđeoskim kriterijima nego po kriterijima simpatije, poznanstva ili nekih interesa. Kako se lako upadne u takvu napast u našem pastoralnom djelovanju. Pozvani smo služiti svima s Isusovim srcem i njegovom ljubavlju, a napose onima najpotrebnijima jer se Isus s njima poistovjetio“, istaknuo je.
Nadbiskup je naglasio da molitva i služenje ne mogu ići jedno bez drugoga. Naime, nije moguće služiti bližnjemu bez molitve. Autentična molitva potiče na služenje. „Kroz molitvu dobivamo potrebnu snagu za svaki oblik služenja. Jer bez molitve služenje bi se neizbježno pretvorilo u samoisticanje i samodokazivanje. Ono bi bilo sve manje izričaj ljubavi prema Bogu ili bližnjemu. Na koncu takvo bi služenje završilo u bezvoljnosti i teško bi se nalazilo smisla takvom trošenju snaga“, kazao je.
Nadovezujući se na evanđeoski odlomak iz liturgije, gdje Isus poziva učenike da trajno ostanu u njegovoj ljubavi, nadbiskup je istaknuo da je Isus svjestan da ga učenici ljube, no ta ljubav se mora svakodnevno provjeravati i ispitivati. „Nije mali broj svećenika napustio svoj poziv jer je oslabila njihova ljubav prema Isusu. Ali ima i onih koji nisu napustili svoje svećeništvo, ali u njihovom životu je vidljiva hladnoća ljubavi prema služenju. Isus jamči učenicima puninu radosti ako ostanu u njegovoj ljubavi, ako mu ostanu vjerni. No, đavao nas trajno uvjerava da ćemo naći radost i sreću u nekim drugim stvarima, ali to nas neminovno dovodi do praznine i nezadovoljstva“, upozorio je potičući ređenike da nikada ne shvaćaju svoj poziv površno ili osrednje jer se u takvom pozivu ne može osjetiti radost. Takvo stanje dovodi do pomišljanja da je svećenik ili đakon promašio svoj poziv. „No potrebno se svakodnevno pitati što je to što tražimo i za čime naša srca teže? Gdje su naše želje i interesi? Tražimo li ono što Isus traži ili su naše i Isusove želje različite?“, naglasio je.
Na kraju je ohrabrio ređenike da ostanu u Isusovoj ljubavi jer Isus garantira onima koji ostanu u njegovoj ljubavi radost. „Isus nam obećava da se život ispunja kada se drugima daruje, da se život umnaža kada se za druge troši. Život sebičnosti je rasipanje i gubljenje života“, zaključio je nadbiskup.
Nakon što su pojedinačno nadbiskupu Križiću obećali ponizno služenje Bogu, propovijedanje vjere, život u celibatu, molitvu i služenje časova te poslušnost dijecezanskom nadbiskupu, đakoni su se prostrli pred oltarom iskazujući tako poštovanje prema Bogu i svetom redu kojega primaju. Nadbiskup je polaganjem ruku i posvetnom molitvom kandidatima podijelio sakrament svetoga reda đakonata. Potom su novozaređeni đakoni obukli službenu liturgijsku odjeću: štolu, koja je znak dostojanstva i vlasti, i dalmatiku, simbol spasenja, radosti i pravednosti. Na kraju obreda, đakoni su primili evanđelistar iz nadbiskupovih ruku te s njim izmijenili cjelov mira, a potom su pristupili služenju kod oltara.
Na kraju mise nadbiskup je čestitao svim ređenicima i njihovim obiteljima pozivajući sve vjernike da nastave moliti za sve svećenike, đakone i nova duhovna zvanja. „Također, pozivam i vas, dragi đakoni, da molite za ljude kojima ćete biti poslani, te da svojim životima trajno donosite ljudima Boga“, zaključio je nadbiskup nakon čega je udijelio svečani blagoslov.
Đakonat je prvi stupanj svetoga reda, a onaj tko ga je primio pomaže svećeniku i biskupu u njihovim službama. Tijekom svete mise pjevali su združeni zborovi: mješoviti zbor Gospe od Otoka pod ravnanjem Danijele Petrušić i zbor bogoslova pod ravnanjem s. Lidije Matijević. Slavlje se nastavilo u obiteljskom ozračju.
